Onim kritičarima koji bi htjeli da pišu loše o mojim slikama, kojima se moje slike ne sviđaju, poručujem da se ne sviđaju ni oni meni, oni nemaju pravo da se bune jer te slike nijesu namijenjene njima - one su namijenjene onima koji ih vole. Tako glasi jedna od misli koje je Vojo Stanić svojevremeno predočio u monografiji "U dokolici".
A slike Voja Stanića, o čijoj smo smrti doznali maločas, vole mnogi - različitih su generacija, sasvim sigurno i različitog 'oka', a sljedstveno tome i afiniteta.
Jer, biće da neki uživaju u toplim koloritima primorskih pejzaža, koji su naročito zastupljeni u ranijoj fazi autorovog rada, dok druge privlače detalji i likovi koji su bili jedan od prepoznatljivih Stanićevih motiva.
Iz Stanićeve su imaginacije nastajala vanvremenska djela, umjetnik je slikama gradio svoje tvrđave i gradove - prepoznatljive, često osunčane, mediteranske, pješčane, bilo je i onih sa sniježnim motivima, a gotovo uvijek i svuda su ljudska lica i figure.
Na Stanićevim slikama ima Herceg Novog, ima Nikšića, Crne Gore - ali i mnogih krajolika koje možemo smjestiti bilo gdje, a naročito izvan momenta sadašnjeg.
Njegov ćemo opus pamtiti mahom po toplim bojama, osunčanim prizorima, često nadrealnim, ali - ne treba zaboraviti ni nešto tamnije kolorite -"Koncert", "Baba Marija", "Kino", "Onogošt", "Ribari", "Ispraćaj" i, naravno, "Pokajnice".
Kako je to svojevremeno zapazio Miljenko Jergović, Stanić je bio umjetnik izvan vremena - nije bio slikar kolektivnih emocija, niti određenog povijesnog trenutka. Jer njegov je trenutak bio strogo privatni.
11
