Kao onda kada se dugo penjete, uhvatite dah na Međunarodni dan žena. Osvrnite se u bijesu, ali i sa ponosom. Drage unuke, dozvolite mi da prepričam živote žena iz vremena kada sam počela da radim 1968. godine. Za vas je to onakva drevna istorija koja suza mene sufražetkinje.
Prvom platom koju sam zaradila u Observeru pokušao sam da kupim mašinu za pranje veša na rate, ali mi je odbijena ta mogućnbost bez potpisa muža ili oca. To djelovalo simbolično, jer su mašine za pranje veša toliko oslobađale. Zakon o seksualnoj diskriminaciji iz 1975. godine dao je ženama pravo na robu, kredit, zajmove i usluge, ali su im i dalje često odbijani, baš kao što se zakon sada ignoriše, a žene i dalje bivaju otpuštane zbog trudnoće.
Raspodjela novca i moći
Svako društvo možete procijeniti na osnovu raspodjele novca i moći, a ženama je nedostajalo oboje. Samo 52% bilo je zaposleno 1970. godine, tako da su ostale izdržavali muškarci. Udate žene držane su dalje od spoljne politike, a advokatice, direktorke i hirurškinje bile su izuzetna rijetkost. Na poslu su žene u prosjeku bile plaćene upola manje od muškaraca.
Tokom 1970. bila sam u fabrici automobila Lucas u Birmingemu, istražujući podatke o ručnoj proizvodnji. Zvanični izvještaj o zaposlenju te godine otkrio je da su zarade muškaraca sa punim radnim vremenom bile približno dvostruko veće od zarada žena, na najvišim i najplaćenijim poslovima.
Štrajk žena iz 1968. godine u Fordovoj fabrici u Dagenhamu ojačao je ruku Barbare Kestl, sekretarke za zapošljavanje, ali ona je tek progurala Zakon o jednakim zaradama kroz antagonistički laburistički kabinet i sindikate.
Osvrnimo se u nostalgiji prema jakim sindikatima, ali takođe zapamtimo da su žene tretirali kao slabe karike: jer su žene bile manje plaćene, plašile su se da bi mogle potkopati muški posao, ali su i sami sindikati uskraćivali ženske plate.
Evo kolektivnog ugovora iz 1970. godine između kompanije Vauxhall i sindikata: „a) Žene neće biti angažovane ako su na raspolaganju odgovarajući muškarci. b) Postojeće zaposlene muškarce neće zamijeniti žene. c) Žene će biti zaposlene samo na utvrđenim i dogovorenim poslovima“.
Navedeni poslovi bili su slabo plaćeno porubljivanje ili haotično snalaženje za stolovima poput mog kao operator komutatora koji steže male žice, a nikako visoko plaćeni poslovi na traci.
Ženski poslovi: 5C
Da li su akti o jednakoj plati i seksualnoj diskriminaciji predstavljali osvojeno oslobođenje? Nimalo. Kao i sada, ženski rad je bio odvojen, i dalje manje plaćen u pet C (cleaning, caring, cashiering, clerical and catering) – čišćenje, briga, kasiranje, službe i ugostiteljstvo, slabo plaćeni i potcenjeni upravo zato što su to bili ženski poslovi.
Promjena zakona je jedan korak, ali promjena kulturnih normi je poput suzbijanja jednog plimnog talasa za drugim.
To nas je iznenadilo: jednakost se činila jednostavnom, pa smo potcijenili koliko će revolucionarne biti takve promjene. To je dopiralo do srca svakog domaćinstva, svake veze, duboke tradicije, osnovnih vjerovanja – u samu psihu i prirodu muškog i ženskog pola.
Godine 1982, kada su torijevci izviždali prvo pitanje Harijet Harman upućeno Margaret Tačer po dolasku u parlament, o pružanju brige o djeci, predvidjeli su uništavanje sistema koji se oslanjao na to da su žene kod kuće.
Broj razvoda je naglo porastao od 1970-ih do 1990-ih, uglavnom na zahtjev žena, oslobođenih iluzija ili izbjegavajući zlostavljanje, kaže istoričarka rodnih pitanja na Univerzitetu u Kembridžu dr Lusi Delap.
Žene to više ne bi mogle podnijeti, a neusklađenost se nastavljala između maštanja o danu vjenčanja i nejednakog roditeljstva i kućnih poslova. Zaposlene majke bi se i dalje nalazile u napola napravljenoj revoluciji, sa malo podrške za jednakost: briga o djeci je preskupa, loša ili je uopšte nema, dok suluda očekivanja od savršenog roditeljstva muče majke koje imaju nepotrebnu krivicu.
„Provokacija“ kao izgovor
Do 2010. godine muškarci koji su ubijali svoje žene mogli su da se izjasne za „provokaciju“, dok je odbrana „grubog seksa“ tek sada obrisana. Izbjeglice se zatvaraju dok raste porodično nasilje.
Ženski pokret je uvijek bio raskomadan u prepirci: na ženskoj stranici Guardiana pozvana sam na neformalni sud radikalnih zahtijeva da prave feministkinje pobace muške fetuse. Sadašnji raskol oko trans-pitanja je gori, a ludilo kada su prava ponovo ugrožena, a Liz Tras, malo vjerovatna ministarka, apsurdno je osudila ženske i druge pokrete koji su tražili ravnopravnost zbog slijeđenja „politike identiteta“ i „mode“, a ne „činjenice“ .
Prema podacima Udruženja Foset, činjenice su da su žene tokom pandemije izgubile posao ili radne sate. Kao i uvijek, briga o djeci, školovanje kod kuće i briga o starima padaju na njih. Žene će uvijek zaostajati u ekonomiji oblikovanoj za muškarca. Sve dok dječiji centri, jaslice i klubovi sa produženim boravkom van škole ne budu glavni prioritet, dok socijalna zaštita ne bude najbolja što može biti, žene će se brinuti i zaostajati.
Ne zamišljajte da pobjede traju. Iako je dobrodošlo razbijanje destruktivnih krutosti polova, ako se opustimo na minut, vratiće se stari načini, sa igračkama za dejvojčice koje će biti odvratnije ružičaste princeze nego 1980-ih. Jesmo li stigle dokle smo željele? Ne, ali prešli smo prilično dobar put. To barem signalizuje nadu.
Autorka je kolumnistkinja Guardiana
