U Crnoj Gori ljudi često kažu: ,,Djela zbore, a usta se sprdaju“. Ako bi se po djelima sudilo u današnjoj Crnoj Gori, bojim se da bi se jako dugo ćutalo.
Jedan od brojnih problema koji ovih dana prijeti da eskalira u Crnoj Gori jeste i pitanje podstanara koje je posebno pogoršano u posljednjih par godina.
Prema podacima Udruženja podstanara, u Crnoj Gori ima oko 30 hiljada podstanarskih porodica što okvirno čini oko 15 odsto domicilnog stanovništva. Iako su u odnosu na primanja kirije i tada bile velike, situacija je postala neizdrživa sa početkom rata u Ukrajini 2022. godine i dolaskom desetina hiljada izbjeglica iz Ukrajine i Rusije.
Kirije su bukvalno duplirane preko noći, a država do sada ni na koji način nije na ovo reagovala.
Položaj podstanara nije samo socijalni problem. Ova nastala situacija zapravo govori i o moralnom kodu u današnjem crnogorskom društvu. Građani Crne Gore su većinom robovi navika tako da su mnogi od ovih podstanara godinama stanovali kod istih gazda, donoseći im prihod i često čuvajući njihovu imovinu bolje nego vlastitu.
A onda je, kao što rekoh, došao rat u Ukrajini. I vlasnici stanova su u ljudima koji su bježali iz Ukrajine i Rusije ugledali zlatnu koku. ,,Pogledaj ih kakva dobra kola voze“, bili su česti komentari u Crnoj Gori tih dana. Tim novim, privremenim stanovnicima Crne Gore je trebao smještaj. I naravno, ništa nije smjelo stati na put našem dobrom običaju prema ljudima u nevolji: ,,Da ih oderemo“.
Imao je tu jedan sitan problem. U našim garsonjerama, memljivim donjim spratovima kuća, zagušljivim potkrovljima, već su stanovali neki ljudi. Po običaju, to su bili oni koji nijesu bili kreditno sposobni da se zaduže kod banaka za kupovinu stana.
Ono što je uslijedilo ovih par godina, u ovoj oblasti samo je dodatno razotkrilo licemjerje društva. U zemlji deklarisanih vjernika kirije su preko noći rasle u nebo. Oni koji to nijesu sebi mogli priuštiti, preko noći su se morali snaći. Za par stotina eura mjesečno više nikome nije padalo na pamet da razmišlja o sudbini neke samohrane majke, studenta, radnika koji zarađuje ispod prosjeka.
U konačnici ovo je dokazalo da su sva naša zaklinjanja na solidarnost, pravdu, milosrđe, obične tlapnje i da je jedino božanstvo kojem se iskreno klanjamo mister euro. Dobro, vjerovatno u izuzetnim slučajevima može i mister dolar.
Ali, ovih dana je očigledno došlo do tačke ključanja. Iz Udruženja podstanara poručuju da više ne mogu izdržati (za iznajmljivanje bilo kakvog pristojnog smještaja u Podgorici treba vam pola prosječne zarade) i da će ako Vlada ništa ne preduzme izaći na ulicu.
Možda bude dovoljan samo ovaj pritisak pa da Vlada konačno nešto preduzme. Možda za to bude ipak potreban izlazak na ulice.
Ono što treba sve da nas zabrine jeste što su podstanarske muke oblikovane na ovaj način problem svih nas.
Jer pazite, društvo lišeno osjećaja solidarnosti, podjele tereta u kriznim vremenima, ne može pretendovati da je baš neko društvo. To je prije jedna gomila koja čeka da se upali šibica i da doživimo konačni slom kao zajednica.
A bojim se da goriva za požar ne nedostaje. Pored 30 hiljada podstanarskih imamo bar još toliko porodica koje su podigle komercijalne kredite kod banaka i sve njih izostanak jedne ili dvije plate dijele od socijalnog dna.
Naravno, među političkom klasom u Crnoj Gori nema dovoljno pameti da se dubinski bave ovim problemom koji uveliko prevazilazi ovaj podstanarski.
Zato ćemo svi čekati da ovaj problem, kao i svi drugi, eskalira u najgorem obliku.
A onda će, naravno, biti kasno.
