Knjiga je zasnovana na autentičnoj dokumentaciji kojom se objelodanjuje ideološko-državna otimačina vjekovne rožajske teritorije. Promoteri onoga što je autor u ne toliko obimnoj ali iznad svega važnoj knjizi smjetsio, bili su mr Novak Adžić, doktorand istorijskih nauka, primarijus Dr Izet Bralić i advokat Velija Murić, izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava.
Promotivnu bjesedu Velije Murića, koja je uz ostale propraćena odobravanjem prisutnih, prenosimo u cjelosti:
Uvažene dame i gospodo, na osnovno pitanje – da li oćutati staru nepravdu ili dići glas da se ona ispravi, najbolji odgovor dao nam je dr. prof. Harun Hadžić napisanom knjigom „Granica kao kazna“.
Znam, možda mnogi od vas nijeste stigli da pročitate ovu po mnogo čemu zanimljivu i vrijednu knjigu, knjigu dokumenata i istina, a po najviše knjigu svjedočenja o našoj ne tako davnoj prošlosti, rekao bih i sudbini koja bez stvarne krivice, po mnogo čemu, ko zna zbog čega i od kada prati ovaj kraj. Upravo zbog toga, ovaj promotivni skup doživljavam i više od toga, jer prilikaje da njegovim povodom, sebe prizovemo i jednostavno pitamo: Ko nam to ote nebo ? Ko nam i kako uze zemlju kojom hodamo? Ko i sa kojim pravom, mirno preskoči rožajski identitetski ponos i urodjenu gradjansku hrabrost?
Uvaženi gospodine Harune, govorim u svoje ime uz to uvjeren da ti ova sredina, duguje neizmjernu ljudsku zahvalnost, što si ko zna po koji put, pa evo i ovom knjigom, osjetio potrebu da o tvojim i našim Rožajama, brižno razmišljaš, daknjigom razgovaraš sa vremenom i ljudima, polemišeš sa dokumentima koja su možda iz tvoga pera po prvi put ugledala svjetlost dana. Upravo zbog toga, ma kome to izgledalo, da si u nekom smislu otišao– ipak ti si ovde nastao, sa ovom sredinom srastao i ma gdje se nalazio, njen si neodvojividio. Kažem neodvojivi, svjedočim, sudbina tvoja u nekom otsutnom ali važnom, ne tako davom vremenu, bila je isto što i sudbina naroda koji si tada predstavljao. Kao što i sam znaš, a znamo i mi, cijena toga bila je prevelika, ali o tome nekom drugom prilikom.
Dragi prijatelji, ponoviću, pred nama je jedna veoma važna knjiga, prije bih rekao dokument ili svjedočanstvo o nama, o ne tako davnoj istoriji, o identitetu, ponosu ili čak o životnom opstanku na našoj ali otetoj zemlji. Kao što ćete se uvjeriti, ova po mnogo čemu svojevrsna knjiga, nije roman, zbirka pripovjedaka,spjev ili laka literatura nkeog razigranog pisca koja se čita i zaboravi. Ona je dokument ili bolje kazano, zbirka istina koje se pamte, pominju i prepričavaju, ali uvjek sa osjećajemgorčine i nepravde. Na žalost, ispostavilo se, u ovom slučaju, olovka novih državnih kartografa, bi ubojitija od svakog oružja, ili slova medjunarodne i domaće pravde. Upravo, samim naslovom a zatim i sadržinom knjige „Granica kao kazna“, topotvrdjuje i autor, pritom, izbjegavajući konflikt, pisanom riječju navodi čitaoca na gradjansku kritičnost i neizbježni sopstveni sud.
Kao što znate, ja nijesam književnik, istostoričar a najmanje političar, što mi je za ovu priliku možda hendikep,ali zato jesam životno prikovan za zakone, pravičnost ljudsku i onu što je zovu sudskom pravdom. Stoga, isčitavanjem ove knjige ai jednom ne tako davnom inicijativom i objavljenim tekstom „Kacuberski front“, iskazao sam javni bunt ili bolje kazano pravničko a prije svega ljudsko neslaganje sa ružnom istinom. Biću sasvim konkretan: ova država, tada iz čista mira i bez jasnog povoda, mimo ljudske, državne i sudske pravde, na potezu Kacubera, Rožajskog vrha i Cmiljevice, praktično je opljačkala tačno 2860 hektara ili 6,2 % od ukupne rožajske teritorije, i to prvoklasnog šumskog zemljišta, najbolju turističku destinaciju, a ako se hoće, time Rožaje ostvila bez važnog dijela ekonomsko-privredne osnove, što se i ne mora mjeriti hektarima.
Da bi vam približio sistematiku ili pak dio onoga što je zaokupilo pažnju našeg autora, kratko ću se zadržati samo naonim detaljima kojima autorrazotkriva istinu, tačnije šta se i kako u sumraku te '90. g., u vremenu one Jugoslavije i ove Crne Gore, desilo kao nikada prije a ni poslije, tačnije, što rožajci pomijeranjem medjuopštinske medje, postaše svojevrsno državno-političko zamorče. Upravo, uvodom knjige, autor nas vodi kroz nevjerovatne detalje uslovljene kontekstom tadašnjeg vremena, bez skrivanja konkretnih imena i aktera dogadjanja. Posebnu vrijednost i suštiniu knjige čini to što se autor služi nepobitnomistinom, i to onom istinom koja do kraja ogoljava očigledne namjeretadašnjeg vrha države, koje se u smislu zacrtanog cilja, nemogu drugačije razumjeti osim: - ekonomski oslabiti, istorijski poniziti, politički baciti na koljena. Svakako kao rezultat toga najbolje i najteže su osjetili na daleko čuveni privrednici i drvopreradjivači,koji su u mjesto pred kapijama fabrika i industrijskih pogona, od tada pa sve i danas, pred kapijom Centra za socijalni rad ili se nevoljno, kao da bježe od naleta kakve bolesti, rasuše po bijelome svijetu.
Podsjetiću, u tom uzavrelom vremenu, nije se marilo za istorijeske istine, kartografe civilne i one vojne iz osmanskog, austrougarskog, starojugoslovenskog i vremena zadnje Jugoslavije, za domaća i medjdunarodna pravila o razgraničavanju prostora. Sve to gazeći, tada ostrašćena a sve i do nedavno parlamentarna većina, za rad neskrivenih političkih šićara, ote Rožajski vrh i drugo što beransko nikada nije bilo. Ne zadržavajući se samo na tome, a da bi utrla svaki slobodoumni otpornaroda, ugoneći mu strah u kosti, državno-policijskim projektom pod kodnim imenom „Lim“, učini sledeći korak ili konkretno - političku stranku SDA koja je pedstavljalaBošnjačke interese, zbrisati sa crnogorske političke mape. Još uvijek zadržavajući se na političkim nogama, tada predvodjena upravo Harunom Hadžićem, sa više nikada ne ponovljivim brojem poslanika, predstavljala je realnu smetnju davno izrečenom istorijskom naumu da Bošnjaka na ovim prostostorima bude što manje ili da ih uopšte nema, kao što ih faktiački nema u današnjem Nikšiću, Spužu, Kolašinu, Šahovićima i tako sve do lijeve obale Lima – na što upravo neodoljivo asocira i sam kodni naziv akcije “Lim“.
Rad onih koji možda neznaju šta u stvari znači kodna oznaka „Lim“,samo ću kratko napomenuti: - to je ona državno-policijska akcija iz '94. u kojoj su jednovremeno, primjenom najdrastičnijih mjera nasilja nad čovjekom, pohapšeni, sudjeni, presudjeni, a potom abolirani čelnici stranke SDA. Bez svake sumnje, posledice tog nečuvenog terora, baš kao da akcija „Lim“ još uvijek teče, su da i nakon toliko godina, politički oporavak bošnjačkog naroda se istinski nije desio. Alivalja biti oprezan, nemojmo se zavaravati, tražeći zaklon pod skute očigledno neiskrenog šinjela, radi sopstvenog održavanjauz to i uhlebljenje jednog broja, nazovimo ih predstavnika naroda, nije isto što i suštinski ekonomsko-politički oporavak Bošnjačkog naroda.
Ali vratimo se ovoj knjizi i onome što je sa pravno-istorijskog aspekta čini vrijednimdokumentom. Ona nudi pedantno uradjenu hronologiju dogadjaja i pravnih akata koji sami za sebe, jasno odražavaju ne samo namjere već i izuzetnu pristrasnost države, koja je u tom naumu, čak šta više, previdjela ne samo suštinu već i formu, pa je o teritorijalnom uredjenju, tj. izmještanju granične linije izmedju dvije opštine, odlučila odlukom a ne zakonom.
Kroz dalji sadržaj knjige, naićićemo naveoma interesantan zapisnik iz '58. prema kome su predstavnici dvije opštine, uz obimnu dokumentaciju iznosili svoje protivargumente. Upravo iz te dokumentacije, koja je u knjizitakodje korektno predstavljena, dase zaključiti, da je tadašnja politička a koja je istovremeno bila i državna vlast,za račun političkih ciljeva, prije svega zadobijanja beranskog glasačkog tijela, ignorisala pravo, argumente i pravičnost.
Na veoma uvjerljiv način, autor nam daje prikaz procesno-pravne dokumentacije sa iscrpnim dokazima i kontradokazima,a koji se tičutadašnje prepiske izmedju dvije opštine. U tom dijeluzanimljiv jepodatak, da je o staroj „beranskoj graničnoj boljci“, raspravljano kao što sam kazao i u poratnom vremenu. Pošto nije došlo do sporazuma, stvar je data u nadležnostIzvršnom vijeću i to tek pošto je ivangradska Opština '90., donijela odluku o pokretanju postupka za rješavaje graničnog spora. Mada nudii neuvjerljive podatke iz vremena '12., '18. i '28., tj. iz vrijemena kada je osmanska vlast već napustila ove prostore i iz vremena kada je Srbija oslanjajući se na nelegalnu Podgoričku skupštinu iz '18.., okupirala i razvlastila crnogorsku upravu, te '90. na beransko insistsiranje, uslijedilo je veoma grubo parlamentarno ignorisanje svake rožajske istine i svakog ponudjenog dokaza. Praktično državno-pravnim nasiljem, Izvršno vijeće, preko skupštinske odluke donijete 07. novembra '90. g., prostor Haile – Ljutog palja i Turjaka, po prvi put u istoriji svoga trajanja, ostavlja van i onako male rožajske teritorije.
U nadi i isčekivanju tražene ustavne pravde, rožajska istina se još jednom sudarila sa bastionom te nejviše pravde u zemlji, koja jejoš tada, po svemu sudećibila inficirana virusom političkih naloga. Stoga u osnovi, zbog nedostatka pravne argumentacije i valjanih dokaza i stvarne potrebe, u tom slučaju se država Crna Gora maćehinski i veoma sramno ponijela prema Rožajama i rožajcima, koji su oduvijeku svim vremenima i odlučnim momentima, prema njoj iskazivali istinsku lojalnost i gradjansku privrženost. Bez svake sumnje, mada je rožajcima samo šest godina prije nepravedno oduzet i smanjen životni prostor, isto tako niko ne može negirati istorijsku istinu, da je upravo rožajsko-bošnjački glas bio presudan da ova najstarija država na Balkanu konačno povrati svoju nepravedno oduzetu državnost. Stoga, uvjeren sam, da isti kontekst može biti primijenjen i na slučaj izmeštanja i vraćanja granične medje izmedju dvije bratske Opštine.
Uz zahvalnost što ste me saslušali, izlaganje privodim kraju, a da nebih ostao nedorječen naglašavam, sadržajem knjige autor praktično proziva i poziva, ne samo gradjane u čiju volju svakako ne sumnja, već prije svega relevantne političke i subjekte lokalne samouprave, da konačno obistine svoja skoro redovna politička obećanja - da će se beransko-rožajska medjapreispitati. A to znači, ako se Ivangrad osmjelio da pravnim nasiljem Rožajama oduzme ono što nikada nije bilo beransko, isto to pravo danas pripada i rožajcima, tj. pravo da pokrenu pravnu proceduru za vraćanje oduzetog ili pak za izmjenu Zakona o teritorijalnom uredjenju Crne Gore. Ipak svjestan sam, neko će se možda zapitati - ovo možda nije političko vrijeme kada se može istrajavati sa takvim zahtjevom, ali ja bih na to kazao: ni tada nije bilo vrijeme ali politička većina kojoj je Rožaje u kontinuitetu davalo povjerenje, po tom pitanju očigledno nije marila za rožajce. Pa u čemu se onda razlikuju sadašnja i tadašnja politička većina osim ako ne po tome što se plasiranje konstantnih strahova, samo preselilo iz jednog u drugi kabinet, ili rekao bih,ako nam je ona nanijela nepravdu, valja pokušati, od ove ćemo tražiti pravdu. Svakako, ako nam je ni ona ne udijeli, imaćemo i volje i snage i stručnosti, da idemo dalje, tj. opet preko Ustavnog suda, arbitraža pa sve do Medjunarondog suda pravde, za što nam ovo novovrijeme valjda ide na ruku..
Konačno, povodeći se riječima učenih pravnika – tj., sve dok se u ovoj zemlji pravo i državne odluke ne dovedu u mjeru evropske pravde, a medjunarodni delioci pravde kažu, da svi ljudi pred zakonom moraju biti jednaki –sa preuzetim ali ne ispunjenim pristupnim obavezama,čak i zbog ovog spornog pravnog medjuopštinskog pitanja, ova će država možda dugo čekati pred vratima demokratske Evorpe.
