Nikolić je porijeklom Nikšićanin, rođen 27. aprila 1934. godine u Mostaru, gdje mu je otac bio u vojnoj službi. Drugi svjetski rat je presjekao njegovo djetinjstvo, pa aprila 1941. njegova porodica bježi u Nikšić.
Vito Nikolić je za života objavio tri zbirke pjesama, dok je četvrtu objavio njegov prijatelj Rajko Babović. Posthumno je objavljeno nekoliko izdanja pjesama kao i zbirka feljtona, putopisa, reportaža i zapisa.
Prve zbirke pjesama „Drumovanja“ i „Sunce, hladno mi je!“ Vito je štampao o svom trošku. Iako u skromnoj opremi, bile su tražene i rado čitane.
Iz Nikšića se preselio u Podgoricu gdje je radio u redakciji Pobjede. U Pobjedi je objavljivao popularne reportaže „Crnom Gorom putem i bespućem“.
Vito važi za jednog od najvećih, a možda i posljednjeg crnogorkog boema, čemu u prilog ide i činjenica da je nerijetko održavao književne večeri u kafanama, gdje bi, okružen prijateljima, čitao stihove svojih pjesama. Neki od njegovih stihova bili su inspiracija brojnim muzičarima.
Često se može čuti da je Vito Nikolić crnogorski Jesenjin, a on je bio "samo kafanski i više ničiji, bio pust i prezren - neželjen kao grobar", kako je zapisao u svojoj pjesmi "Intime“,
Nikolić je 1994. godine zaustavio planetu i sišao, otišavši u "vječnu skitnju među zvijezdama“.
"Drumovi će poželjet ludaka"
Drumovi će poželjet’ ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat’
ojađeno nebo i drveće.
Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.
Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve k’o do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.
I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni miniulim stoljećem…
Drumovi će poželjet’ ludaka,
a ludaka više biti neće…
