Često se ovih dana na raznim skupovima, u medijima i na društvenim mrežama čuju neistine, psovke i teške riječi. U ne tako davnoj prošlosti, za mnogo manje uvredljive riječi padale su i glave i dolazilo je do većih tragedija. U narodu je bio poznat komentar takvih događaja „ubi ga teška riječ“.
Da su moralne norme iz tog perioda danas na snazi,takve retorike bi bilo neuporedivo manje. Koliko je bila važna riječ u Crnoj Gori govori i poznata izreka ,,ljudi se vežu za riječ, a volovi za rogove“.
Zašto danas ovakvo stanje prolazi bez većih posljedica i otkud toliko mržnje, neistina i teških riječi? Jedan od razloga može biti što ljudi rezonuju da dobar dio vokabulara služi za jednokratnu upotrebu, odnosno za lične ili političke interese, a u svakom slučaju nije u interesu ni naroda, ni države.
Često koketiranje vlasti sa crkvenim zvaničnicima na ekonomskoj i političkoj osnovi, ostavilo je ogromne posljedice pa se odražava i na povjerenje građana. Naročito je poznata praksa optuživanja među državama, koja obično traje dok se ne završe izbori, a onda se naglo promijene odnosi i stanje ocjenjuje ,,nikad bolje“. I tako od izbora do izbora, u nedogled.
Međutim, postoje i oni koji istinski misle kako govore, pa zahtijevaju ozbiljan prilaz razgovoru, pristup informacijama, bez tenzija i političkog populizma. Siguran sam da loše ponašanje, vulgarizaciju i netačno saopštavanje činjenica nijesmo naslijedili, ni naučili od naših predaka.
Na primjeru moga sela Zagreda (dva kilometra od Danilovgrada - žive Popovići, Burići, Kaluđerovići i Domazetovići) ukratko ću pokazati što su preci ostavili nama, njihovim potomcima, sa akcentom na događaje vezano za Ostrog i Nikšić. Navodim ova dva mjesta iz razloga što su se prilikom vjerskih obreda, i u Ostrogu i Nikšiću, čule uvrede, psovke, neistine iz prošlosti i sadašnjosti i niz toga što se ne uklapa u priču i djelo predaka.
Dakle, u selu su mošti Svetog Vasilija Ostroškog prilikom prenosa na Cetinje, u strahu od Turske najezde, dva puta bile čuvane u jednoj od dvije crkve koje je osveštao Sveti Petar Cetinjski nakon bitke na Martinićima 1796. godine. Zajedno sa ljudima sa Cetinja, Zagređani su nosili i čuvali mošti Svetog Vasilija. Prilikom oslobođenja Nikšića, dosta Zagređana je učestvovalo u bitkama, a imena nekoliko poginulih uklesana su u Nikšićkom manastiru. Vjerovatno da je ukupan doprinos Zagređana uticao i na odluku da, poslije oslobođenja Nikšića, dobiju Mokru Njivu, jedno od najljepših mjesta u Nikšiću.
Na manastirskom grobilju u Nikšiću sahranjeno je dosta ljudi iz Zagrede, a i jedan koji je bio osuđen od četničkog suda Draže Mihailovića na smrt, iako nije bio ni komunista ni partizan. Poznata je bila činjenica da se taj čovjek uvijek zalagao za autokefalnu Crnogorsku crkvu.
Na sjednici Ostroške skupštine, februara 1942. godine, kao preteče AVNOJ-a, učesnik i potpisnik Deklaracije bio je i Vido Burić iz Zagrede, kasnije izabran za člana AVNOJ-a, a poginuo sa sinom, na Sutjesci. Interesantno je pomenuti da je dvadesetih godina prošlog vijeka Burić, iako je bio učesnik Božićne pobune, pobijedio dva puta protivkandidata Vukotića sa Čeva, na izborima za predsjednika opštine Čevo.
Poznata je činjenica da su sva obilježja iz Drugog svjetskog rata u Ostrogu bila često skrnavljena. Nekoliko puta sa zvaničnih skupova iz Danilovgrada upućivane se kritike na ovu temu nadležnim organima.
Ovo je nekoliko podataka iz prošlosti vezano za Ostrog i Nikšić, pa koristim priliku da ukažem i na još neke događaje iz bliže prošlosti sa osnovnim načelom borbe protiv svakog okupatora, odnosno borbe za slobodu i humanost. Iako je selo svega oko 10 km daleko od teritorije koja je bila pod turskom upravom, Zagreda je sve vrijeme bila slobodna sa svojom vlašću i životom koji su oni uređivali.
Poslije Podgoričke skupštine i ulaska Srba u Crnu Goru, Zagređani su učestvovali u Božićnoj pobuni 1919. godine. U bitkama oko Cetinja poginula su trojica Zagređana. Preživjeli oficiri, uglavnom, nijesu prihvatili čin u novoj državi i vratili su se zemljoradnji i stočarstvu.
Početkom Drugog svjetskog rata, tačnije 17. 02. 1942. godine, Italijani su krenuli sa kažnjavanjem stanovnika sela zbog svakodnevnih prvokacija od strane mještana. Nakon žestokih borbi uz pomoć i susjednih sela, Italijani su razbijeni i nikad više nijesu pokušavali zauzeti selo. U odbrani sela poginulo je sedam boraca.
Prilikom odstupanja Njemaca 1944. godine preko Zagrede, uz dobru organizaciju i pripremu sa Dalmatinskom brigadom, Njemci su razbijeni. Ono na što smo posebno ponosni je da su starci, žene i djeca iskopali grobnice u kojima su sahranjena 74 Njemca, a da nikom nijesu skinuli čizme ili komad odjeće. Jedan mudri čovjek je skinuo odlikovanja i ratni dnevnik sa oficira i to sačuvao. Koliko smo ponosni na ratne pobjede, ne manje smo ponosni na ovaj civilizovani gest naših predaka.
Kao što bi trebalo da ovakva tradicija trasira naše postupke, tako bi trebalo i da nas obaveže da i način međusobne komunikacije gradimo na istim vrijednostima. Sigurno ima još značajnih i poučnih primjera pojedinaca i događaja koji govore o hrabrosti i humanosti iz prošlosti sela čija imena ovom prilikom neću navoditi jer bi to zahtijevalo mnogo prostora, poput onih opisanih u knjizi Čevske priče–B. Vujović. Takođe, ovakvih i sličnih primjera ima mnogo u Crnoj Gori i sa njima treba upoznavati mlađe generacije.
Dakle, suština je u pravilnom tumačenju prošlosti na koju se pozivamo, a mi nasljednici smo dužni da cijenimo, na pravi način, ono što je najvažnije i što nam je ostavljeno u nasljeđe da odbranimo i sačuvamo.
