Rusi i Ukrajinci zapravo dobro razumiju jedni druge. To je možda najveća i najtužnija ironija ovog perverznog, nepotrebnog rata.
Poznajemo mentalitet jedni drugih. Razumijemo jedni drugima jezike. Mi dijelimo sovjetsku prošlost. Pa ipak, ovaj osjećaj bliskosti naglašava koliko su naše dvije zemlje različite.
Vidjeli smo kako ruski predsjednik Vladimir Putin drži ljutiti govor mržnje poričući postojanje naše države. Takođe smo vidjeli kako se ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski obraća Rusima na njihovom jeziku, objašnjavajući ljudima preko granice da nemamo svađu sa njima, izražavajući spremnost da riješimo naše nesuglasice i umirimo ruske strahove.
Čak i dok su ruski projektili pogađali ukrajinske gradove, on nije izrazio mržnju, već je pozvao ruske građane da izađu na ulice u znak protesta protiv rata. Kontrast ne može biti oštriji.
Ovdje u Kijevu možemo da gledamo rusku televiziju, što nam omogućava da vidimo moskovsku verziju događaja. Za sada, ruskim medijima je dozvoljeno da opisuju invaziju samo kao „specijalnu vojnu operaciju u Donbasu“ – orvelovski jezik koji je očigledno diktirao sam Putin. (Ta nespremnost da se koristi reč „rat” pokazuje da vlasti shvataju da napad možda nije popularan među običnim ljudima.)
Ukrajinci mogu da prate kampanje dezinformacija Kremlja i da ih uporede sa realnošću koju vidimo na terenu. Ruska televizija, na primjer, emituje priče o lažnim ukrajinskim vojnicima koji su se predali moskovskim snagama – iako svi iz prve ruke znamo da naši vojnici pružaju jak otpor.
Ruske kolege su me bombardovale izvinjenjima za postupke njihove vlade. Ali većina njih ne može to da kaže javno – jer znaju da će biti uhapšeni, poput onih koje je policija privela kada su pokušali da protestuju protiv rata u centru Moskve.
Ukrajinci imaju dugu tradiciju nepoštovanja vlasti. Kritike na račun vlasti su nam u krvi. Sada ljudi to ostavljaju po strani
Neki Rusi su uspjeli da pokažu svoje protivljenje, demonstrirajući na ulicama Sankt Peterburga. Poznate ličnosti uspjele su da registruju prikrivene kritike. Ali u Putinovoj policijskoj državi mogu da urade samo toliko. Neki od nas imaju rođake u Rusiji koje su vlasti upozorile da ne iznose svoje stavove o ratu – baš kao u sovjetsko vrijeme.
Ovdje kod kuće, nasuprot tome, ohrabrujuće je vidjeti kako ljudi preuzimaju odgovornost za odbranu naše zemlje. Ljudi daju sve od sebe da podrže jedni druge, da pomognu. Britanski TV reporter me je u prenosu uživo pitao da li se pljačka u gradovima koje su napali Rusi. Komentar me je iznervirao jer je promašio nešto veoma bitno o našem stanju uma. Za Putina demokratija znači haos. On očajnički želi da nas prikaže kao propalu državu. Odlučni smo da mu dokažemo da nije u pravu.
Prodavnice su otvorene. Bolnice rade, zbrinjavaju ranjene i povrijeđene. Vatrogasci ostaju na dužnosti uprkos opasnosti od bombi. Nacionalni poštanski sistem održava uslugu. Ukrajinske željeznice evakuisale su hiljade ljudi iz gradova na frontu na istoku, dodajući nove rute i vozove na zapadu. Banke daju sve od sebe da nastave da rade uprkos intenzivnim (vjerovatno ruskim) sajber napadima.
Ispred nekih bankomata su, istina, dugi redovi, gdje ljudi pokušavaju da podignu novac, ali oni koji čekaju to čine dostojanstveno i dobro raspoloženi. Ipak, redovi za davanje krvi ili prijavu za vojnu službu su još duži. Ljudi su dobrovoljno davali donacije oružanim snagama. Gradovi na zapadu Ukrajine nude sklonište raseljenima.
Ukrajinci imaju dugu tradiciju nepoštovanja vlasti. Kritike na račun vlasti su nam u krvi. Sada ljudi to ostavljaju po strani. Prije invazije, predsjednik Volodimir Zelenski se sastao sa liderima političkih frakcija, koji su obećali da će sarađivati. Vodeći poslovni lideri okupili su se oko države. Kremlj je nestrpljiv da podijeli i osvoji, da destabilizuje zemlju. Ali što više Putin pritiska, zemlja postaje ujedinjenija. Moramo učiniti sve što možemo da se odupremo.
Ni meni, ni mojim kolegama novinarima niko ne govori o čemu da izvještavamo. Mi samo radimo svoje poslove. Moje kolege prave izvještaje uživo iz svih regionalnih prijestonica, izvještavaju o žrtvama, daju savjete i upozoravaju na lakovjerno prihvatanje loših informacija. Ne treba nam reći šta da kažemo.
Nemojte me pogrešno shvatiti: ljudi se plaše. Ovo je opak rat, a najgore od njega još nijesmo vidjeli. Mnogi pokušavaju da svoje porodice presele iz Kijeva na bezbjednija mjesta u zapadnom dijelu zemlje. Uopšte ih ne krivim za to. Rusi su već pokazali da im nije stalo do civilnih žrtava.
Ideja iza Putinove invazije je da se ukrajinski narod liši prava na izbor — naše vlade, naših saveznika, naših medija, naše budućnosti. Nije uspio.
Ukrajinci rade ono što mogu — kao vojnici, kao vatrogasci, kao ljekari ili samo kao ljudi koji su spremni da otvore svoja vrata onima koje ne poznaju. To je takođe način da pokažemo da nijesmo spremni da prihvatimo svijet vođen ludilom, mržnjom i vojnom silom.* * * * *
Autorka je Natalija Gumenjuk, osnivačica Laboratorije za novinarstvo javnog interesa, ukrajinska autorka i novinarka specijalizovana za međunarodne poslove i izvještavanje o sukobima
