U aktuelnim polemikama o padu Vlade i formiranju nove, važno je uočiti tri aspekta:
1. Pravni. Ustav Crne Gore prepoznaje “samo” Vladu i vrlo precizno propisuje način njenog izbora, prestanka mandata, odlučivanja o povjerenju i sl.
2. Politički. Manjinska, tehnička, prelazna, neprelazna, Markova, Jankova i slične vlade su stvar političkih dogovora. U pitanju su političke kalkulacije, koalicije i ime kombinatorike o tome kako doći do većine u Parlamantu i formirati VLADU. Onu jednu jedinu koju Ustav prepoznaje.
3. Populistički. E ovo je aspekt od kojeg se svima zavrćelo u glavi i koji je pomutio čak i bistre umove. Na parlamentarnim izborima, onim prvim demokratskim i nepokradenim, iskazana je slobodna volja građana. Narativ koji je kreiran nakon 30. avgusta i koji je toliko ponavljan da je kodifikovan kao neprikosnovena istina, jeste da je na tim izborima “narod rekao da želi promjene” i da je “srušen DPS”.
Dakle, “volja naroda” postulira zbacivanje DPS-a sa vlasti, odnosno dolazak na vlast kleronacionalističkih struktura. I ko smije da takne u tu volju naroda? Ko se usuđuje da pomisli da je volja naroda izražena brojem mjesta u Parlamentu i da su zapravo poslanici predstavnici te volje? Ko se to drznuo da mijenja volju naroda i to onog naroda koji je uspio da donese osvježavajuće promjene poslije 75 godina neslobode!?
Glas građana koji su na izborima dali mandat poslanicima DPS, SD i ostalih partija bivše vlasti, pa čak i URA-i, ne vrijedi ni približno kao glas onih koji su glasali za dugo čekane i vjerujem skupo naplaćene promjene. Jer, neki “narod” je ipak “narodniji” od drugog. Tako to tumače heroji promjena, oličeni u nosiocima najviših državnih funkcija, koji, usput rečeno, gotovo od stupanja na dužnost nemaju podršku ni trećine poslanika.
Sve što bi se usudilo da izmili ispod tog teškog šinjela pročetništva, u duhu odmazde totalitarnog režima biva satanizovano i gađano titulom izdajnika. I kako onda u nasrtaju ovako agresivne retorike razmišljati o volji naroda izraženoj bilo kako drugačije nego onako kako je to dogovoreno 30. avgusta.
A moglo je i tada da se dogovori drugačije. I u tom momentu, odmah nakon izbora, mogla je biti formirana tzv. manjinska vlada, koju bi opet Ustav prepoznavao kao Vladu, dok god je podržava većina poslanika. Ali, onda se ne bi desio onaj desant na Cetinje ni mnoge druge “zgode” koje su nanijele nesagledivu štetu svim građanima Crne Gore.
Da zaključim, slobodna volja građana iskazana je na neposrednim parlamentarnim izborima i predstavljena je brojem poslaničkih mjesta. Dakle, Skupština, a ne Vlada je predstavništvo “narodne volje”.
Poslanici, a ne ministri, su neposredni predstavnici građana i njihove slobodne volje. Kako će se ti poslanici pregrupisati stvar je političkih dogovora i konsenzusa oko strateških ciljeva i pravca razvoja, odnosno opstanka Crne Gore.
Uglavnom, matematika je jasna, kao i Ustav. Sa populizmom već imamo problem.
