Početak radova, početak rata, početak pandemije, početak revolucije, početak hadžiluka, početak posta, početak demonstracija, početak predstave, početak Montenegro airlinesa ili To Montenegra. Život satkan od početaka ili sjećanja na njih. Svečani ili komemorativni čin društvenog života, omeđen između privatnog i javnog. Ko se sjeća i ko zaboravlja. Ko zapisuje, kako pamte institucije, kako čitamo početke, kako ih konstruišemo i dekonstruišemo. Naznačimo samo neka pitanja od značaja za neki novi početak. Skeptični ili entuzijastični za nove početke.
Neki počeci su definitivno neumitni, što god mislili o njima. Kao početak godine, ali rečenica da godine počinju januarom u domaćem kontekstu znači više. U Crnoj Gori, dakako, jedna godina tako započeta dovela je do radikalne promjene koja je odredila naredne decenije. Kako je to jedan novembar ili rušenje Berlinskog zida odredio nastanak nove Evrope.
Mjeseci su neizbježni za priču o početku. Ili avgust, opet u Crnoj Gori. Avgust koji na nekoj drugoj geografiji znači samo mjesec u kome počinje Feraggosto i uvijek je to 15. avgust u cijeloj Italiji. Praznik koji označava početak odmora koji vuče korijene iz antičkih vremena i festivala Feriae Augusti. Fetišizacija početka ili zamalo da se u Skupštini Crne Gore ustanovi 30. avgust kao državni praznik ili početak demokratije. Sukob januara i avgusta jer formalno naš (i ne samo naš) pluralizam je započeo u godinama kada su u Crnoj Gori godine započele januarom. I jedan i drugi početak imali su direktnu vezu sa najbližim susjedstvom, januar sa Slobodanom Miloševićem, a avgust sa Aleksandrom Vučićem. Događanje naroda, obrni- okreni. Početak koji nije obećavao, provjereno i pouzdano znamo.
Demokratija na krilima nacionalizma i svetosavlja. Vrijeme potrebno da se otrijeznimo od takvih početaka. Početak koji možda zatvara krug jednog sasvim osobitog iskustva, imenovanog kao inferiornost crnogorska. I dok čekamo da euforija avgusta prođe, kao što smo čekali da prođe i ona januarska, postavlja se pitanje koje početke stvaramo izvan tih i kojih se sve početaka sjećamo, vjekovima unazad. Kojih se pribojavamo, a koje priželjkujemo. Zamršena mreža odnosa, od ličnih do kolektivnih, koja ulazi u priču kulture sjećanja.
U romanu Haruki Murakamija Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove godine hodočašća, glavni junak kaže: ,,Čak i ako uspiješ da zatomiš sjećanje, ne možeš da prikriješ istoriju“. Otvaranje i zatvaranje te kutije sjećanja određuje naše početke. Pitanje je ko, kako i kada otvara kutiju sjećanja. Ko, kako i kada započinje procedure sjećanja ili ko, kako i kada započinje sasvim novi događaj, događaj koji uspostavlja tematski određen timeline. Recimo parlamentarizma, ili turizma, ili školstva, ili kinematografije, ili pozorišta. Život prije i poslije. Stvaranje kulturološki ili ekonomski uređene teritorije. Priča o počecima je zapravo jedna velika drama. Stvaranje i uništavanje. Snovi ili košmar.
Početak je priča uzbudljiva, priča koju možemo zamisliti kao muzej u pokretu, priča koja ima ljepotu stvaranja riječi i djela. Riječi i djela na koju smo ponosni. Priča koju još nijesmo do kraja ispričali jedni drugima, ili ako i jesmo pokušali, gubimo se u prevodu. Ili su one rasute priče, koje su bitne manjini, priče koje teško dopiru do političke elite ili do nekih izdavača. Takva jedna priča je i jedna mala knjiga Slovo o grafici Igora Rakčevića. Mala knjiga o velikim stvarima, o putevima pismenosti, za koje možemo reći da smo imali knjige koje su označile početke štamparstva Južnih Slovena. Štamparija Đurđa Crnojevića. Slovo o grafici nije samo priča o tradiciji, ona dokumentuje nove početke i razvoj grafike kao značajne avanture duha i artefakta koji postaje vrijednost kulture. Takve su i grafike Igora Rakčevića.
Rekosmo muzej u pokretu ili muzej u knjizi, ili virtuelni muzej. Priče koje se uvijek vrte oko nekih početaka. Pod uslovom da znamo kako ih ispričati. Pod uslovom da za to imamo i vremena, a ne samo novca. Priča kojoj je nekada sasvim dovoljna i novinska kolumna da bi mogla biti ispričana. Izbor nekih početaka, sjećanja ili prisjećanja. Priča sasvim prigodna za novogodišnje želje ili kao zbirka novogodišnjih bajki. Početak tako dalek od društvenog i političkog konteksta. Januara, avgusta ili bilo kog drugog mjeseca, početak okrenut više sebi, ali i ljudima oko sebe, zajednici. Koja bira i pronalazi teme za početke. Početke nekih novih knjiga ili muzeja. Makar i na papiru, kao ideja, nikada publikovanih ili otvorenih, zapravo nerealizovanih, zašto da ne.
Sjetih se za kraj, jednog početka. Početka obnovljenog Crnogorskog narodnog pozorišta, 1997. godine. Na tom početku prva izgovorena riječ sa scene obnovljenog CNP-a bile su riječi velikog glumca Ljube Tadića u ulozi kneza Bajka u predstavi Gorski vijenac u režiji Branislava Mićunovića: Vidite li čudo, Crnogorci!
