Ne osjećam se oštećeno što ne pratim histeriju trenutka – saznaću sve u nekom folderu, smirenom, analitičnom i retrospektivnom. Zašto bih slušala i gledala neomiljenike, kad oni drve jednu, a ja i “ostali” drugu, treću, četvtu… Nemam što zborit sa ovima koji zbore samo jedno te isto godinama, decenijama, ili nastavljaju “vjekovnu tradiciju pradjedova”, na primjer.
Ma manite me se, sjašite. Potpuno ste dosadni i, kolko god se trudili da budete senzacionalni, vi to niste. Ali tabloidni klovnovi jeste – jeste, svi u paketu. Mogu si priuštiti da ne pišem akademski, već godinama nisam u tzv. “akademskoj zajednici" Crne Gore, za koju ni ne znam da li je ikad postojala? Jer, akademska zajednica znači rodno balansirano muško i žensko članstvo, makar bioloških lica na ekranima u koje zurimo. Ja to nikad nisam vidjela, osim tu i tamo promol neke “pametne ženske glave”.
Ako vi jeste, javite, željna sam novih primjera, pošto sam freelancerka (od prethodne vlasti) koja jedva veže kraj sa krajem i gladujem, dok ovi cirkusanti naše stvarnosti, tzv. i eksperti nove vlasti prave nove milione (ali ne bih ovo da pretvorim u ličnu priču). Zahvalna sam za nove informacije koje su mi promakle kao akademkinji. A stalno slušamo kako žene predvode CG. Pfffff, “stopanice, žene stoici, žene heroji, žene čoeki, ili čoeci”- kako se to kaže u množini? Evo, ne znam.
Đe stadoh? Kod muških lica u odijelima i kravatama koji dominiraju našim ekranima – i ovim iz 20. vijeka i ovim iz 21. vijeka - našom politikom, našim javnim dirkursom, našom realnošću, ekonomiju i globalno rasulo da ne pominjem. Neću pominjati ovdje previše ni ženske patrijarhalke, koje u svom Elektra kompleksu prate stopu patrijarhalnih očeva i djedova, poput Giorgie Meloni, Marine Le Pen, i druge Thatcherke, najkraće, sadašnje, prošle ili potencijalne buduće liderke, a ima ih i kod nas, da ne imenujem – one što bi traktorom po ljudima, one što bi zaklale, ubijale... il' bi rušile ustav “samo zato sto je to neophodno”.
Ima i bahatih, agresivnih žena nalik mainstream muškarcima, onih što sprovode buling i mobing nad vama, a da toga “nisu svjesne”, jer reprodukuju patrijarhalni model, ne znaju za bolje. Ima i njih, al su u manjini, bar se nadam, nisam brojala. Oprostite im, to su patrijarhalne žene, i one su žrtve patrijarhata, samo to još ne znaju. Ima ih kod nas olala, studija bi se cijela mogla napisati. Neću ih pominjat sad.
Al' moram pomenut' ove naše ženice iz BIRN izvještaja, anatomske žene, a podanice i sljedbenice patrijarhata upakovanog u prividnu moć "pravno-elitističke urednosti kravata, odijela i nepismene rječitosti" – sluškinje i služavke posrnulih (zvanično se to čita: anti-demokratskih) režima, Hand’s maid tale u najgorem mogućem twistu ka totalitarističkom režimu. Etiketiraju te žene i “odgovorni” urednici (raznih polova) kao ekstremiste, benigne ljude, novinarke, društvene aktivistkinje i aktiviste, dokazane antifašiste, anti-klerikaliste, borce i borkinje za ljudska prava, mahom patriote, kao da je biti patriota u samo-odbrani zločin. Ne, gospodo, to drugo je zločin i osuda vas mora stići. Zločin je kada pomislite da su svi drugi borci/borkinje za pravdu baš kao vi, kad se pogledate u ogledalu vašem – zli, nemoralni, halapljivci moći, nasilnici društvenog diskursa i pajaci tzv, međunarodnih fondova.
To je nasilje, ja vam kažem ovako odokativno, poput moje piljarke koja mi odokativno mjeri voće - dok vi čekate tzv. "eksternu reviziju".
To je nasilje.
Nad drugima, fragilnima, nezastićenima i bezazlenim aktivistima i aktivistkinjama.
To je čizma koja gazi sve nas. A takvo nasilje trpimo svaki dan već godinama – od naših poslanika/ca i političara/ki.
Vi ste nasilje. Nasilje naše stvanosti, naše svakodnevice, naših života
Ovaj je u tehničkoj vladi, nakon rukoljubca, dao otkaz ovim i onim ministrima, sad je jedna žena ministarka dala ostavku, “rano ili kasno”, a linčuju je njeni doskorašnji saveznici, zapravo linčuju je svi – jer je žena.
Uvijek je lakše ženu poslat na linč, nego kreature u odijelima i kravatama. Kažu neki da nikad nisu ni čuli za nju, "koji je to ona autoritet"?! Ama, ne znam ni ja ko ste vi bili dok vas nisam vidjela na litijama na parlamentarnom kanalu javnog servisa, pojma nisam imala ko ste vi, nikad čula za vas nisam. A kad vas vidim, dobijem migrenu, toliko jaku, parališuću, da vas isključim odmah. Ko ste vi?
Vi ste nasilje. Nasilje naše stvanosti, naše svakodnevice, naših života, našeg integriteta, dostojanstva, naših sve umornijih tijela i kontaminiranih umova.
Svakog dana doživim nasilje na ulici zbog nevaspitanja i bahatosti oba pola, u prodavnici zbog mrkog namrštenog pogleda radnice koja eksploatisano radi po 10 sati dnevno bez adekvatne nadoknade – a taj mrki pogled ja nisam zaslužila, ali ga empatično razumijem, zbog nervoznog ili pomahnitalog vozača koji, buljeći u telefon, zamalo da me zgazi na pješačkom prelazu dok policija to mirno posmatra, a ja padam jureći u spasenje, zbog toga što klinci u školama i van njih prebijaju jedan drugog do besvijesti, a maloljetne curice postaju žrtve TikToka ili whatever nove mreže i samopovređuju se, jer nisu dorasle idealnom egu koji servira Pink, Happy TV i ostale globalne "mreže", da djeca nemaju grijanje u školama - iako nije rat kao u Ukrajini - zbog toga čija se zastava vijori, đe i utrkivanja maloljetnika ko će prije skinut', zgazit', spalit' zastavu države u kojoj žive, ko će više priprijetit' domicilnom stanovništvu – i to vam nije ekstremizam, zar ne?
Zato što ne navijaju za pobjedu svoje sportske ekipe ili slave nagrade umjetnika, jer predstavljaju "estetiku" jednog predsjednika, ali navijaju za susjednu državu iako ne vole ni njenog predsjednika – i to je “sve OK, normalno, demokratija”, zbog toga što plaćam održavanje zgrade kojoj krov prokišnajava i padaju plafoni za koje niko ne brine, a saksije koje venu su uredno postavljene na stepenicama kao dekor, zbog glupih debatnih emisija bez kraja jer nema dijaloga, zbog toga što niko nikoga ne sluša, svi pričaju istovremeno, zbog otkaza i ostavki ministara, zbog neizglasanih zakona i nekakvih ljudi koji službeno treba da odlučuju o našoj ustavnost i socio-ekonomskoj stvarnosti, ali se umjesto toga vide kako zadrigli, pjevaju fašističke pjesme (uz izgovor "a, nema veze, desi se pogrešno društvo").
Mogla bih sad citirati Živka, ali neću, neću nikoga da citiram. Jer nema tih riječi, bez slika, koje mogu prikazati ovo rasulo i ništavilo
Svega smo se nagledali - i djece što ljube kašičice i podove i skok u ledenu vodu u hvatanje krsta u ime boga, da bi pet minuta kasnije taj isti, što je skočio za krst, silovao prvu romsku djevojčicu koja se zadesila u blizini. Nagledali smo se i junaka i posvećenog "vjernika" da išutira i seksualno napadne imigranta iz daleke Azije koji traži kap vode, ili da majka “ vjerna vjernica” djece koja ljube podove crkve odgurne i opsuje imigrantsko dijete iz Azije kao dijete druge vjeroispovjesti,
U nasilju smo već, nasilje je svuda oko nas, svakog dana…
Zbog buke, previše buke koja ne prestaje, zbog buke u kojoj će se sami utopiti, a da toga nisu svjesni. Mogla bih sad citirati Živka, ali neću, neću nikoga da citiram. Jer nema tih riječi, bez slika, koje mogu prikazati ovo rasulo i ništavilo. Manite me se svi partijci, političari, javni djelatnici zbog kojih trpimo nasilje svakog dana. A ko najviše trpi nasilje? Žene, djevojke i djevojčice, i marginalci raznih grupa.
E sad me spalite na lomaču – i Crnogorci i svi vi ostali. Ja sam samo vještica kojoj je puk'o film.
(preuzeto sa Facebook profila uz dizvolu autorke)
