Piše: Božidar Jaredić
Tek što si svoje svijetlo lice svijetu pokazala. Tek što si se svojom pjesmom oglasila. Tek što si svoje barjake razvila. Htjeli bi da te prekriju. Htjeli bi da ti se glasa ne čuje. Htjeli bi da neki tuđi barjaci nad tobom vijore. Htjeli bi da o tvoja ramena okače tuđe tegove. Da te lakše potope. Da te više takve, ohole i samosvjesne ne bude. Htjeli bi da vrhume tvojim Lovćenom. Htjeli bi da isplivaju na tvoje biserne obale. Kao da im je to đedovina. Ne daj se goro moja.
Zar nijesu više puta na tebe kidisali. Zar nijesu razurili tvoje gradove i tvoje kule. Lomili tvoje krstače. I iskopavali grobove tvojih kraljeva i vitezova. Zar nijesu palili tvoja sela i kidisali na tvoje žene i sestre tvoje. Na tvoju đecu samo zato što su bila tvoja. Goro moja. Ne daj se!
Opet su se neki tamo i neki ovamo, iz skupštinskih klupa, iz akademskih aula, ispred crkvenih olatara okupili, uzagrili očima, kidišu, grizu, ujedaju. Hoće da nagrde tvoje ime i da potru tvoju viševjekovnu prošlost. A ja bih htio da te ne dam. Ne dam te svojim urlikom što ću ga utkati u tvoje stijene. Ne dam te svojim srcem, što ću ga razvući između Lovćena i Durmitora. Svoje oči ću ti ostaviti da stražare na tvojim obzorima. Ne daj se Goro moja.
Hoće kamen temeljac ispod tebe da izvale. Da te obezdome, da te pripišu tuđinu. Hoće Ivanova slova i Petrove riječi da ti otmu. Hoće da ti ne govoriš svojim no njinim i inim jezikom. Hoće tvojim crkvama i svim tvojim božijim dverima da zagospodare, kao da naša crkva nije bila naša čuvarkuća i naša spasiteljica. Crna Goro, Goro moja ne daj se!
Htjeli bi opet i opet, da nijesi svoja no njihova. Da te tako Male, a tako Velike nema. Uzalud im je. Bićeš i postojaćeš. Njima uvijek mala, a nama uvijek Velika i svevremena. Goro moja!
