Evo, ako ću se ipak, nakon 18 godina, opet oglasiti i obratiti javnosti povodom Stare masline, moram se vratiti ne samo na decembar te 2006. godine, kada sam boravio u Baru u želji i namjeri da utičem na suludi naum tadašnjih vlasti i lokalnih marketinških konceptora betoniranja životnog prostora biljke koja je starija i od najstarijeg sjećanja na ove prostore - simbola ne samo Bara i Crne Gore, nego i svih onih koji su u bivšoj nam Jugoslaviji učili o njoj i dičili se njome - nego se moram osvrnuti i na oktobar 1993.
Zašto je sad važan taj oktobar 1993?
Pa zato jer sam tada nekim promislom počeo studije na Agronomskom fakultetu u Čačku, a htio sam biti pomorac... Ta promisao ili splet okolnosti me je uveo u totalni obrt, umjesto da obrnem put sinjega mora i plovim, pa da sam danas srednjovječni gospodin sa bradicom, pogledom ka pučini i sa nekretninama na moru i da za svako pitanje imam odgovor „Aeeee..“, ja obrnuh da studiram poljoprivredu i da se do dan-danas borim sa vjetrenjačama… Tada sam vjerovao da je agronom ljekar za biljke i inženjer koji će projektovati veće prinose na ograničenim površinama zemljišta i povećati proizvodnju hrane za brzo rastuću populaciju ljudi u svijetu, kao ekolog koji će doprinijeti zelenijoj planeti i zdravijoj životnoj sredini… Vjerovao sam uvaženim profesorima da studiramo humane studije i da će naša uloga biti značajna, praktično nezamjenljiva u budućem društvu… Vjerovao sam i pokojnom ocu, koji je govorio da se bez svega može - samo bez hrane ne može. Što je najgore, vjerujem im i sada, samo ne mogu da dokučim đe je greška…
Eh, da… Vjerovao sam i domovini koja je ulagala u mene, kako bih joj se jednog dana vratio i činio za nju sve ovo što sam gore naveo. Vjerovao sam da ću sa diplomom stečenom na fakultetu, koji je tada važio za ozbiljnu instituciju koja proizvodi najbolje agronome u regionu, biti doma dočekan kao neko potreban našoj skromnoj i posnoj zemlji, kao neko ko će, makar, imati posao i mogućnost da se oduži… Međutim…
Ne bi mjesta ni za mene ni za mnoge moje kolege, ne trebahu tada mladi ljudi puni elana, koji bi donijeli novu energiju, ponijeli teret tranzicije, koja nije zaobišla ni poljoprivredu… Trebahu tada neki drugačiji profili. Kako tada, tako i dan-danas. Šta je preostajalo meni i mnogima iz generacija devedesetih? Ili uskači u partiju i ubaci se na državni posao, ili rmbaj u privatnim firmama bez osiguranja, jasnih prava, izvjesne egzistencije ili se sam organizuj i preuzmi život u svoje ruke… U toj lepezi mogućnosti, odabrah ovo posljednje. NVO sektor mi se učinio najboljim pravnim okvirom koji bi mi omogućio da mislim svojom glavom, borim se za svoje ideje i bolje društvo i da sačuvam principe na kojima sam odrastao i rastao. Sa par kolega osnovah NVO Agro grupu i počesmo da se bavimo rješavanjima društvenih problema i devijacija u oblasti za koju imamo znanja. Činilo mi se, popravićemo društvo, razvićemo poljoprivredu… I eto, zato se vratih na taj oktobar 1993, čisto da napravim uvod u priču o propadanju jednog društva kroz trideset i više generacija. Nažalost i uvod u priču o tome kako smo smrtno ranili Staru maslinu…
Onda dođe i decembar 2006. Povratila se državnost… Velike ideje, progres u najavi, ekološka država, brani se Tara, poljoprivreda i turizam motori razvoja – strateški pravci, zamazuju se oči… Tako je izgledao dnevnik na televiziji tih godina. Nada se prosipa šakom i kapom, a strategija niđe, odgovornosti još manje, struka iza ćoška. Oni koji znaju, bivaju potisnuti od onih koji ne znaju, poniženi se povlače ili bježe, a ponosni se izoluju. „Mudri i sposobni“ se snalaze, a pametni odlaze…
U tom kontekstu ja i par kolega pokušavamo animirati građane, institucije, stručnu javnost i ukazujemo na katastrofalnu namjeru betoniranja životnog prostora Stare masline. O svom trošku, uz podršku jedino tada mladog barskog agronoma Miloša Šturanovića idemo u Stari Bar, snimamo gradilište, šaljemo institucijama, posebno Opštini Bar i stručnoj zajednici... Jedino poneki mediji prenose reagovanje i apel o zaštiti Stare masline. Niko ništa ne odgovara, Opština nas „kulira“ i skreću pažnju da se ne petljamo mi iz Nikšića u tuđe opštine da ne bismo imali problema… Izgubili smo bitku, ali smo spasili savjest. Učinili smo što je tada bilo u našoj moći. Da je tada bilo društvenih mreža, kao danas, da je tada bilo diferencirano političko tijelo, kao danas, da smo imali znanja i vještina, kao danas, ili da smo pak imali političku moć, koju nemamo ni danas, možda bismo je spasili. Možda bismo joj produžili život, možda bi ona i bez tog betonskog okova uginula do sada, ali bismo sačuvali obraz, spasili bismo dušu i našu i njenu i grada Bara i Crne Gore.
Često se sjetim latinske poslovice koju nam je sad već počivša profesorica Branka Korunović na prvom predavanju predmeta Melioracije zemljišta napisala na tabli:
Quidquid agis, prudenter agas et respice finem, što bi značilo – Sve što radiš, radi pametno i predvidi kraj.
Nažalost, i tada, ko je htio ili smio mogao je predvidjeti kraj.
Sada?
Sada je ona životno ugrožena i njeno zdravstveno stanje je tema svih medija. Danas se svi brinu, čude i pametuju. A svi su ćutali… Da ja znam, samo su Ćazim Alković i Anto Baković brinuli, upozoravali. Da se ja sjećam, nikada nijesam pročitao ili čuo predstavnike institucija ili stručne javnosti, o akademskim krugovima da ne govorim, da su nos pomolili ili glas podigli za spas ove Stare dame, ne mogu reći biljke, jer je ona davno prešla u drugu dimenziju, simbol. Neki dan je Vlatko Simunović napisao sjajan tekst i naglasio da Stara maslina umire. Ja sam samo dodao da ona ne umire, nego smo je mi ubili. Toliko se o njoj i ispod nje pjevalo, pričalo i govorilo glasno, a nju smo ubili ćutanjem. Ubili smo je kolektivnim selfijem, ličnim i kolektivnim licemjerjem. Ubijajući nju, ovim načinom i ovim nečinjenjem ubili smo i ranili mnoge simbole naše drage domovine. Zato nijesam ni htio da se oglašavam, jer nijesam kadar bilo kako joj pomoći, bez da dodajem muku na njenu i našu bruku…
Šta sad?
Ipak, ako neko može, neka joj pomogne. Neka joj makar daju šansu da se oporavi i da još traje. Neka je makar oslobode, neka joj maknu oklop i pušte da diše. To jedino mogu i to će joj biti najveća pomoć. Ostalo je Božja volja. Samo je puštite da diše…
Neka oni koji danas donose odluke odluče da je spasu. Oni su najmanje krivi, oni su tada bili mali… A mi, mi se pokrijmo ušima i molimo se za nju.
