Dvije su sedmice prošle od dana kada je Joanikije u helikopteru, a sa pripadajućom mu pratnjom, isporučen u Cetinjski manastir, te jednako vraćen u Podgoricu. Svašta je od tog dana izgovoreno i napisano, ali nikako da naiđem na odgovor pitanju koje me već od drugog dana po ustoličenju intrigira.
Ovim redom.
Na dan po ustoličenju (ma šta se pod tim podrazumijevalo), objavljen je, ne treba valjda naglašavati u kojem medijskom prostoru, naslov: “Snajperom su namjeravali da spriječe ustoličenje”.
Tekstovi koji su se iz ovog naslova multiplicirali, pozivaju se na “post” sa Instagrama patrijarha Porfirija.
Citiraću ga cijelog.
„Rastajem se, nadam se ne za dugo, sa ovom blagoslovenom zemljom i narodom, sa dvostrukim osjećanjima. Srećan sam veoma jer smo izvršili djelo Crkve, ustoličili mitropolita po volji Crkve i naroda ove episkopije, naroda koji dubinski voli Svetosavsku Crkvu. Ali sam i više nego tužan, čak užasnut činjenicom da su u vidokrugu bili neki ljudi koji su taj čin ljubavi prema svima namjeravali da spriječe snajperskom puškom. Zahvaljujem svima, žalim sve koji su na bilo koji način povrijeđeni i molim ih za oproštaj. Molim se Gospodu za ovu zemlju, za ovaj narod i za sve ljude, i molim njih da se mole za mene, jer su oni bliži Bogu“.
Prvo na šta sam, čitajući ovaj post, reagovao su riječi “u vidokrugu”. Na tvrdnju da su “u vidokrugu” bili snajperisti. Izvinjavam se Porfiriju i ljubiteljima slatkorječivosti što ovako dajdžestiram zlatoustu formulaciju “neki ljudi koji su čin ljubavi prema svima namjeravali da spriječe snajperskom puškom”. Uzgred molim da se isključim iz sveobuhvatne a nametnute “ljubavi prema svima”. Ili, da parafraziram: Neka me ovaj “čin ljubavi prema svima” mimoiđe.
A pripadnost narodu koji “dubinski voli” bih odbio već poradi sumnjive i nakaradne sintagme “dubinski voli”. Pridjev dubinski smo navikli nalaziti uz riječ čišćenje … dubinsko čišćenje tepiha, zavjesa, itisona. Eto, usput, materijala za Porfijereve savjetnike po pitanju stila i vokabulara.
No, vratimo se “vidokrugu” i spravici što se imenuje riječju snajper.
Kažu da nema direktnije i brže reakcije od one koja uslijedi iz reda struke i zanata. Zanat snajperiste doduše nisam izučio, ali sam se sa njim sreo. Pod granatama sreo.
Ovako.
Porfirijeva je tvrdnja o snajperisti smiješno neuvjerljiva
Septembra 1992. iz Kopenhagena mi u opkoljeno Sarajevo volšebnim putem stiže molba tamošnjeg radio novinara. Moje mu je ime preporučeno evropskim nagradama koje sam u tom domenu primio. Referira se na 1991. berlinski Grand Prix . Moli me da zajednički napravimo radio dokumentarac. Ponukan je pričom koju je upravo pročitao u nekim danskim novinama. Reportaža koju je poslala jedna od brojnih stranih novinskih agencija iz Sarajeva pod opsadom. Ukratko, interesuje ga djevojka-snajperista u jednoj jedinici bosanske Armije. Kao i većina ljudi koji pojma nemaju o ratu, Danac me zamolio da snimim „najmanje dva sata razgovora’’ sa djevojkom ali i sa drugim snajperistima. Onda će on od toga sačiniti dokumentarac jer ima dosta materijala iz Danske. Tamo su prvih mjeseci rata brojni stanovnici iz BiH našli utočište.
Da ne dužim, pod granatama sam pronašao djevojku. Pod granatama je i slušao te snimio. Prije rata je bila član streljačkog kluba, te jedan od najboljih strelaca. Snajperista je postala “kad je rat došao pred njenu kuću”.
Lapidarno mi je objasnila: “Branim svoj grad”.
Potom sam uspio stupiti u kontakt sa još dvojicom snajperista. Jedan četrdesetpetogodišnjak, prijeratni lovac, nije bio od duge priče ali su neke njegove rečenice zvučale za u kamen uklesati. Potom jedan dvadesetogodišnjak. Netom se vratio sa odsluženja vojnog roka i iz roditeljske dobrodošlice direktno isporučen ratu. On je pričao puno, grozničavo, sa entuzijazmom djeteta koje vjeruje u novi, bolji svijet. Punim srcem u odbrani svog grada. Nekoliko dana nakon našeg razgovora dobiću vijest da je poginuo na južnom frontu oko Sarajeva.
Materijal koji sam snimio u opkoljenom Sarajevu u saradnji sa danskim novinarom osvojio je Prix Italia kao najbolji u radio kategoriji. Vijest sam primio u opkoljenom Sarajevu. A gdje bih drugo?
Zašto ovo pričam? Jer sam onog trenutka kada sam pročitao Porfirijev post o snajperisti na Cetinju, pomislio: slabi su ti savjetnici, Porfirije! Mijenjaj savjetnike. Makar one što su te svjetovali da fantaziju o snajperisti napišeš, makar njih mijenjaj. Nisi ti, Porfirije, snajperistu mogao “imati u vidokrugu”. Snajperista tebe, mene, njega… već… ima u vidokrugu. Ali da ti njega imaš, on ne bi bio snajperista. Što rekli stručnjaci: inkompatibilno, Porfirije. I ne mora moje iskustvo sa snajperistima biti jedino mjerodavno. Neka vam svaki Sarajlija iz vremena opsade opiše kako se osjećao pretrčavajući sniper points. Na dlanu si mu. Snajperisti. A on je tebi nevidljiv, nedostižno nevidljiv.
Na društvenim mrežama se u ovakvim slučajevima uvriježio običaj napisati komentar: mijenjaj dilera. Zadovoljiću se pragmatičnijim, realnosti bližim: Mijenjaj savjetnike, Porfirije.
Da ne duljim. Porfirijeva je tvrdnja o snajperisti smiješno neuvjerljiva.
Nije prva i po svoj prilici ni posljednja. Ono što brine je da nakon dvije sedmice pravog odgovora nema. Nema hladnokrvnog, stručnog, mjerodavnog odgovora. Uknjiženog. Opečaćenog.
Dvije sedmice već traje trakavica prepuna emocija, patetike, buke i bijesa, povodom ustoličenja Joanikija. S vremena na vrijeme čak lament i letargija.
Nije li vrijeme da radi hladnija glava. Evo, u tom smislu, malog priloga hladnokrvnosti. Ako je autoritet tog ranga kao što je Porfirije odaslao u javnost tvrdnju kao što je ova o snajperu, nije li vrijeme da se to izvede na čistac. Za sada tek je na margini zabilježena opaska Dritana Abazovića. Da “nije imao saznanja”.
Zašto je važno da se perfidna opaska o snajperu demontira. Jer će u protivnom, citirana, parafrazirana itd, neminovno postati zvanična činjenica. I tome me je naučilo iskustvo bosansko-hercegovačkog rata. Pa ti poslije razluči šta je žito, a šta kukolj narativa!
