Okej. Nastojim da budem solidaran. Ne razumijem zahtjeve protestujućih ratara jer se ne razumijem u njihove probleme, ali želim da im vjerujem. Ne bi oni valjda bez neke ozbiljne muke dovezli svoje traktore u moj grad.
Iz tog razloga, što želim da pokušam da im vjerujem, ne pitam se odviše glasno, a vidim da se ne pitaju ni drugi – a kog đavola ratari traže u mom gradu, kad u njemu odavno ne stoluje nikakva stvarna vlast?
Intimno, djeluje mi to glupo, pa i kukavički, to što su došli ovamo a ne u odmah Beograd, bez presijedanja, kad su svi oni s kojima pregovaraju i svađaju se u Beogradu, a ovdje odavno nema ničega i nikoga osim jedne lijepe, impozantne bijele građevine arhitekte Dragiše Brašovana, ali u toj zgradi nema ničega za njih.
I ima jedan širok, lijep bulevar koji teče pored te zgrade, jedna arterija gradska koju su riješili da zapuše, kažnjavajući nas ne zna se tačno za šta.
Ali, rekoh, ja želim da budem solidaran. Nešto mora i da se istrpi, za dobrobit bližnjeg, koja je valjda naposletku i moja dobrobit, na ovaj ili onaj način.
I tako sam riješio da se ne ljutim i ne nerviram, šta god da se dogodi. Čak ni onda kada smo sjeli u taksi s namjerom da stignemo na otvaranje prijateljeve izložbe na Petrovaradinskoj tvrđavi, da bi se ispostavilo da su gnevni traktoraši naprasno, skoro pa nama pred nosom, blokirali Varadinski most.
Smoreni, rezignirani, spontano smo odustali od traženja prohodnog mosta po gradu i izašli iz taksija, da pokunjeno otklipsamo nazad kući. Šta sad, možda je takva karma ove večeri… A ako će naše odsustvovanje sa jednog večernjeg druženja na terasi Tvrđave nasekirati Anu Brnabić i Aleksandra Vučića (haha!), onda u redu, neka bude.
Nekoliko metara od mjesta gdje smo sahranili nade u prelazak na drugu obalu, stajala su dvojica mladih traktoraša. Jedan od njih, trbušast, mišićav i preplanuo, paradirao je ponosno u zelenoj majici preko koje je, cijelom dužinom i širinom, bilo ispisano veliko latinično Z. Djelovalo je da se dobro zezaju njih dvojica, razdragani kao Stanlio i Olio jedne bizarne, navodno seljačke bune.
I tog je trenutka, eto, umrla moja solidarnost. Ne kažem da svi u tim traktorima nose Z na majici ili bar u srcu, možda nije ni većina takvih (hmmm…), ali ja sam vidio njega, on mi se ispriječio pred mostom i on je riješio da mi zabrani da stignem kuda sam krenuo.
A zašto je važno to Z kad ono nije tema njihovog protesta? Zato što, rekosmo već, nema otpora bez solidarnosti. I ja onda, šta ću, razmišljam o solidarnosti.
S kim ili s čim je solidaran neko ko kao svoj javni, politički „stejtment“ na jednom javnom protestnom činu obuče tu majicu? Svakako ne sa hiljadama ljudi pobijenih od tog slova Z, svakako ne sa neizbrojnim gradovima i selima sravnjenim sa zemljom od tog slova Z. I sve to u Ukrajini, zemlji-žitnici, kao jednoj ogromnoj Vojvodini, gdje žive neizbrojni „hljebotvorci, čestit soj“. Koliko je traktora uništilo i koliko je traktorista do sada ubilo ili osakatilo to Z, a koliko će ih tek pobiti, protjerati iz domova, spaliti im mnogo više od jedne letine?
Gledajući tog stvora u Z-majici, priznajem, osjetih se ophrvanim izrazito nehrišćanskim mislima i željama. Ah, ali to nije baš tolerantno, zar ne? Tako je, nije tolerantno jer ja nisam tolerantan prema onima koji uzimaju sebi za pravo da u pogrešnom pravcu prelaze donju crtu osnovne ljudskosti, a posle kmeče i traže svoja prava.
I koliko bi on bio tolerantan, kamoli solidaran, prema protestima protiv ruske agresije, recimo, ili protiv političke samoizolacije Srbije? A o nekom Evroprajdu da i ne govorimo…
I zato nije bez smisla postaviti pitanje: koja i čija prava, prijatelju? Za početak, mogao bi da okušaš sreću da protestuješ ovako kod milog Putina, pa da vidiš kako ćeš se provesti. Lako je ljubiti tirane na daljinu. Drugo, ako ti je normalno i poželjno da slovo Z ubija, pali i osvaja, onda bi možda mogao od Putina da tražiš i povoljniju cijenu svojih proizvoda? Neka ti Putin, care, plati to tvoje žito.
