Crnogorska literatura, posebno u komediografskoj oblasti tek je sa Miodragom Karadžićem dobila rasnog autora, koji je daleko od folklora i jeftinog karikiranja Crnogoraca, što se decenijama čini u Srbiji, što iz pera mediokriteta u Crnoj Gori.
Karadžić je stvarao nezaboravne likove čiji šarm i životna ubjedljivost tvore neodoljivu poeziju jednog crnogorskog svijeta, jezički i mentalitetski zaokruženog u jedinstvene scenske prizore, zvučeći i dokumentarno istinito, kao i vedro i melanholično u isti mah.
Karadžićevim dramskim tekstovima nijesu odoljeli brojni pozorišni i televizijski reditelji, a još manje zahvalna publika, koja često glasno ponavlja karakteristične replike njegovih junaka, poslije pozorišne predstave ili gledanja na televiziji ili filmskom platnu, dugo zadržavanih u pamćenju. Da nam iza sebe nije ostavio bogato i trajno inspirativno dramsko djelo, odlazak autora sličnih dometa i mogućnosti predstavljao bi preveliki gubitak za čitavu jednu kulturu. Svi su Karadžićevi tekstovi ili gotove pozorišne drame, ili razrađeni scenariji za film ili televiziju, ili prosto predstavljaju nezaboravni užitak za čitanje.
Jezik zavičaja
Činjenica da je prekratko živio u Crnoj Gori, samo u ranoj mladosti, a uspio u sjećanju da zadrži čudesnu svježinu čitavog jednog svijeta, od jezičkih do opštementalitetskih nijansi, a da pri tom ne pretenduje samo na dokumentarnost, već vidljivu umjetničku sintezu - ostavlja čitaoca ili gledaoca, u pozorištu i pored ekrana, u golemoj nedoumici i uvjerenju da pisac nikad nije izbivao iz Crne Gore, da ga je na svakom koraku pratila tajanstvena projekcija djetinjstva i rane mladosti, da drukčije nikad nije komunicirao osim jezikom davno napuštenog zavičaja. U toj činjenici leži visoki stepen identifikacije sa svojim junacima koji mu, kao autoru, ne dozvoljavaju laž ili izvještačenost, prazno ačenje ili jeftini humor replike na repliku. Karadžićevi junaci, istovremeno tragični i smiješni u isti mah, nose u sebi nostalgičnu auru kako ruralnog, tako i ranourbanog svijeta, vječno aktuelni i zavodljivi, prepuni osvježavajućih jezičkih kalambura i obrta koji nam samo na prvi pogled djeluju trajno zaboravljeni.
Za svoje junake Karadžić ima puno razumijevanje i ljubav, ne pokušava da ih gleda sa navodne spisateljske distance, ili urbane i samodovoljne autorske pozicije koja se nad njima nadvija kao u lutkarskom teatru. Njegovi su junaci od prve replike ubjedljivi i punokrvni, moćni u svojoj elementarnosti i šarmu, čudesno izvorni i ubjedljivi, kao da ni u jednom trenutku nijesu izmišljeni, ili naknadno udešavani po zakonima samo književne realnosti. Takvi su Karadžićevi i protagonisti i osobe epizodnog prisustva u predstavi, svi do te mjere sugestivni da im se ne može odoljeti.
Remek djela
Televizija Crne Gore mora ostati vječno zahvalna autoru koji joj je omogućio stvaranje istinskih remek djela u vlastitom igranom programu, a istovremeno pokazivanje krajnjih dometa ranijeg crnogorskog glumišta, za čije se visoke kreativne mogućnosti u bivšoj zajedničkoj domovini, sve do Đekne, prosto nije znalo. Da li je njegovo veličanstvo slučaj spojio takve autorske ličnosti kao Miodraga Karadžića i reditelja Živka Nikolića, ili su se prosto sudbinski, živjeći u istom vremenu morali sresti, bez obzira na činjenicu da su trajno živjeli izvan Crne Gore, što je decenijama, kad je riječ o crnogorskim stvaraocima bilo opšte mjesto, danas nije pitanje. Jednostavno treba reći da je iz njihovog stvaralačkog susreta rođeno televizijsko remek djelo, igrana serija „Đekna još nije umrla, a ka’ će ne znamo“, i posebna televizijska drama „To kad uvati ne pušta“. I jedan i drugi autor trajno su obogatili crnogorsku televizijsku baštinu i drugim, ali više ne zajedničkim djelima. Televizijsku dramu „Viljuška se drži u lijevu ruku“, autora Miodraga Karadžića, za Televiziju Titograd, danas Javni servis Televizija Crne Gore, režirao je izuzetno uspješni pozorišni stvaralac Goran Bulajić.
Svi nesumnjivi doprinosi oba pomenuta stvaraoca za crnogorsku televiziju prosto se ne mogu nabrojati. Karadžić je humorističkim dijelom učestvovao u nekoliko novogodišnjih programa, ili posebnom komedijom „Prijemni ispit“, dok je Živko Nikolić, posebno kroz emisiju „Poetski teatar“, stvarao neprevaziđene bisere i nedostižne primjere mjere predstavljanja poezije na tv ekranu.
Nije nimalo slučajno što povodom smrti Miodraga Karadžića govorim prije svega o pomenutom stvaralačkom tandemu, jer su oba uspijevali da od početnog arhetipa stvore poeziju univerzalnog značenja i vrijednosti. Brojne drame, pisane u prvom redu za pozorište, a lako prilagodljive za film ili televiziju, autora Miodraga Karadžića, poput „Volim i ja narandže no trpim“, „Šta mu je ono na glavu“, „Samo vi ajte, a mi ćemo graktat i arlaukat“, „Viljuška se drži u lijevu ruku“, „Jesi li to doš'o da me vidiš?“ – predstavljaju uvijek inspirativnu i trajnu građu za bogato iskušavanje generacije glumaca, tačnije crnogorsku dramsku klasiku čija popularnost lako neće iščeznuti.
Manjak svijesti
Napustio nas je čovjek izuzetne vedrine, hitre pameti i obilja stvaralačke energije, u sedamdesetoj godini i punoj mjeri vlastitog kreativnog dosega, osoba koja nikada u svojoj rodnoj Crnoj Gori nije dobila nikakvo priznanje, poziv na okrugli sto ili simpozijum o domaćem dramskom stvaralaštvu, da ne govorimo o sedmici nagradnog ljetovanja, makar na Žabljaku, čiji je mentalitet više nego ovjekovječio. Jasan i bolan nedostatak pune svijesti o vlastitoj kulturnoj ukupnosti, pa i punog saznanja o vlastitoj kulturnoj baštini, svakodnevno košta Crnu Goru niza poniženja, bagatelisanja u javnosti, otuđivanja i otimanja, sve do vjekovima od domaće sirotinje pravljenih hrišćanskih hramova koje bukvalno ne smijemo nazvati našima.
Napisao sam jednom ranije, baš povodom dramskog stvaralaštva Miodraga Karadžića, da bi bilo dobro snimiti za televiziju sve Karadžičeve drame i prikazivati ih na javnom servisu, u ustaljenim neđeljnim terminima, iz čega bi mlade generacije više naučile o klasičnoj, a i novijoj Crnoj Gori, od svih mentalitetskih, antropoloških ili socioloških studija i umovanja.
