Na nedavno održanoj promociji zbirke poezije za đecu „Noćna mljekara“, na Dvorskom trgu na Cetinju, autor zbirke i mladi pjesnik Balša Vulević, aludirajući na trenutno abnormalno stanje u crnogorskoj kulturi, započeo je izlaganje podśećanjem na riječi dramskog pisca, esejiste i univerzitetskog profesora Veljka Radovića — „Biće velika stvar kad Crnogorci počnu da se ne plaše mikrofona.
Čim se ispred njih stavi mikrofon, oni odmah počnu da govore ekavski.“ Pored lucidne i duhovite Radovićeve opaske i izvrsne poezije za đecu, moglo se još dosta toga lijepog i zanimljivog čuti i saznati od autora i učesnika promocije, što je očigledno samo privilegija nas „Dece iz komšiluka“ jer crnogorsku javnu, kulturnu i političku scenu više od zapažanja mladog pjesnika interesuju velikonacionalistička orgijanja uz ,,srbske pravoslavne pojce”.
Našega premijera i cijelu vladajuću elitu više interesuju učenja „blaženopočivšeg“ Radovića nego navedena opaska Veljka Radovića, koja ih razara, otkriva njihovo biće i političko djelovanje. Govori nam da ćemo još dugo čekati na tu „veliku stvar“ za crnogorsko društvo. Trenutna vladajuća elita samo je savladala strah od mikrofona, ali ne i od potrebe da „govori ekavski.“
Nekad su Crnogorci prilikom dodvoravanja Beogradu mijenjali svoj govor. Danas se „ekavski govor“ ogleda kroz bezbroj molbi premijera da pođe u zvaničnu pośetu Beogradu; kroz pravdanje za usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici; kroz pravdanje za nepotpisivanje Temeljnog ugovora s Crkvom Srbije; suštinski, kroz potčinjavanje Crkvi Srbije i njenim agenturama u Crnoj Gori. Više se pred mikrofonom, odnosno javnošću, ne priča „ekavski“ nego se tako misli i djeluje zato nam se premijer u vrijeme odmora slika u „državničkom stavu“ s printanim „blaženopočivšim“ sveštenikom Crkve Srbije Momčilom Krivokapićem na grudima. Sveštenikom koji je crnogorsku zastavu nazivao kokoškom — „Mi je zovemo kokoškom, pečenom kokoškom.
Pazite, desilo se, oni je urade u zlatu, loše je to zlato vezeno, ona brzo pocrni i liči na šiptarsku zastavu.“ Da li je premijer na leđima imao i isprintane navedene poruke sveštenika Krivokapića za sada je nepoznato, ali nas je obradovao da je „u Trebinju prisustvovao promociji knjige o očevima i učiteljima, najuglednijim jerarsima SPC, mitropolitu Amfilohiju i episkopu Atanasiju — ‘Vera i misao u vrtlogu vremena’.“
Dovoljno je samo navesti neka djela i misli „najuglednijih jerarha“ u vrtlogu vremena za nama, pa da nam bude jasno Zdravkovo naravoučenije. Dok je mitropolit Amfilohije guslao iznad bombardovanog Dubrovnika i dovodio ratne zločince da pucaju na „njegovu pastvu“ ispred Cetinjskoga manastira, episkop Atanasije je slao hrišćanske pomiriteljske poruke da bi „s muslimanima raskrstio dok bi muslimančiće pokrstio.“ Tokom ratnih devedesetih, u duhu hrišćanstva i ekumenizma, zajedno su pozivali u rat za svetu srpsku stvar, dva puta mošti Sv. Vasilija Ostroškog vozali kroz Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu kako bi dizali borbenu gotovost, a nakon rata veličali ratne zločine i zločince, govorili i poručivali — „dvije opake i otrovne bolesti harale su ovim prostorima — poturčenjaštvo i brozomora; to su lažni ljudi s lažnom vjerom koji siju duhovnu smrt; ali oni da nas odrođuju od našeg naroda i da budemo Evropa — hvala lepa, vraćamo ulaznicu za tu Evropu.
Znate što se desilo u selu Brdarici? Čovjek bio dobar, svraćao ljude kući, putnike. Jedno jutro svratio dvojicu, žena čista, posluženje, ali uzrujala se: ,,Jao, oprostite, čistila sam, oprostite što mi smrdi. I tako nekoliko puta — jao, oprostite što mi smrdi. Otišli oni i čovek će: ,,Ludo jedna, oni smrde, a ne soba. Ona jadna nije znala da su oni bili muslimani. Jedan musliman rekao u Bosni: ,,Lako je vama, vi se jednom okupate; u svojim njedrima i dalje čuvam Karadžića i Mladića…“. Zaista divni citati, pročitan vjerovatno od neke buduće ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta za Crnu Goru. Možda je sporno da premijer jedne multikonfesionalne i građanske države ide u trgovinu s isprintanom majicom negatora crnogorske zastave čije boje predstavlja ili na promociju knjige osvjedočenih ratnih huškača i sijača mržnje po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, ali očito se i dalje većina crnogorskih građana boji mikrofona i zato:,, Aksios, Zdravko!”
Takođe, ni predśednik Skupštine nam ne zaostaje u „ekavskom govoru“. Kao ljubitelj sporta morao je čestitati vaterpolo reprezentaciji Srbije na osvojenoj zlatnoj medalji na OI u Tokiju, poručivši: „Ova medalja, nakon one osvojene na igrama u Riju, predstavlja potvrdu decenijske dominacije zlatne generacije. Crna Gora se raduje uspjesima Srbije, naše bratske i prijateljske zemlje.“
Nakon toga se pohvalio i krštenjem u Sabornoj crkvi Svete Trojice u Kraljevu, poželivši svome kumu „srećan početak bezbrižnog duhovnog života”. Čestitamo na ispravnom duhovnom životu i spasenju od „poturčenjaštva i brozomore“, kako nas u knjizi „Vera i misao u vrtlogu vremena“ i svojim životnim djelovanjem naučiše i duhovno prosvijetliše mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije! Aksios, Aleksa!
S najviših vladajućih adresa pa sve po dubini i s medijskih punktova Crnu Goru je zapljusnula sveopšta pogubna kulturna i duhovna svetosavska plima donijevši sa sobom „kulturne“ događaje poput nacionalističkog šenlučenja u Tivtu i zabrane projekcije filma Quo Vadis, Aida? što bi moralo uzemiriti i zabrinuti crnogorsko društvo, naročito njene kulturne, prosvjetne i naučne djelatnike. Kako je moguće da prođe zabrana filma, a da svi kulturni radnici ne dignu glas i bojkotuju festival, nego pristaju na trule kompromise?
Kako je moguće da osoba poput Vesne Bratić upravlja kulturom, prosvjetom, naukom i sportom? Izgleda zato što se plaše „mikrofona“, zato što počnu „govoriti ekavski“, istrenirani su. Kako je to lijepo objasnio Milenko Perović u kolumni Zašto ćute intelektualci? — „Inteligencija u Crnoj Gori nije nikad živjela herojsko doba u kome bi sebi davala pravo da bude ‘savjest društva’. Počevši se tegobno formirati tek poslije Drugog svjetskog rata, prešutno je prihvatila da bude najamna inteligencija koja nema nikakvu posebnu moralnu odgovornost pred društvom. Njene institucije — Univerzitet Crne Gore, CANU, Istorijski institut te budžetirane institucije obrazovanja, kulture i umjetnosti — rađale su se iz podaničkog i najamničkog odnosa.“
Biće velika stvar kad crnogorski građanin prestane da se plaši mikrofona. Kako reče Veljko Radović: „Crnogorci su bistar narod ali neoslobođenih lica.“
