Mržnja je imanentna čovjeku kao što mu je to i ljubav. Nekad mrzimo iz opravdanih, a većinom iz neopravdanih razloga.
A kada se radi o mržnji prema kolektivitetima, onda je ta mržnja uvijek neopravdana. Ali je zato uvijek i u svakom vremenu jako popularna i jako privlačna. Nekad manje, nekad više, ali je uvijek ima.
Takođe, nekada je mejnstrim, a nekada ispod radara.
Logično pitanje se nameće - a zašto ljudi toliko mrze one koje u većini slučajeva ni ne poznaju.
Crna Gora nije naravno, kao uostalom ni ostala društva, imuna na mržnju. Naprotiv. Mislim da današnja Crna Gora pored kamena, boksita i vina, može još jedino izvoziti mržnju.
Kada bi je neko htio kupiti, uvjeren sam da bismo se vrlo brzo riješili dugova.
Logično pitanje je a zašto i koga se u Crnoj Gori danas mrzi?
Iskreno, širok je dijapazon za jednu kolumnu.
Ono što je baza svake mržnje ovog tipa jeste uvjerenost da postoji zavjera.
Druga baza iz koje se crpi mržnja jeste uvjerenost o vlastitoj posebnosti i postojanju ničim opravdanog kompleksa više vrijednosti.
Iz te dvije frustracije se u današnjoj Crnoj Gori crpi mržnja prema manjinama, „domaćim izdajnicima“, ženama, LGBT zajednici itd.
Takođe, postojanje zavjere zahtijeva i nekog izvana ko želi srušiti ovaj ,,raj na Zemlji“. Zato i postoji mržnja prema Zapadu kao izvoru vrijednosti koji zahtijeva tako nešto odvratno kao što je ravnopravnost ljudi bez obzira na naciju, vjeru, pol, boju kože, seksualnu orijentaciju.
Mržnja je pogodno tle za mešetare raznih boja i profila. Ništa lakše nego manipulisati sa čovjekom kojeg ste prethodno inficirali mržnjom. Kada u čovjeka ubacite taj virus, on je onda beznadežno izgubljen, jer njegov cilj nije više vlastita dobit već tuđa šteta.
Ono što zabrinjava su dvije stvari.
Prva je ta što određene interesne grupacije u Crnoj Gori i van nje na mržnji grade politički kapital preko kojeg planiraju realizovati svoje strateške političke ciljeve.
Drugo, što još više zabrinjava, jeste tolerancija prema mržnji kako od strane države Crne Gore, tako i od međunarodne zajednice, koja na sve loše procese u našoj zemlji ima samo jedan odgovor: dijalog.
To lijepo zvuči, ali krije najvažniju grešku zbog koje ćemo dugo ispaštati.
Nijedna civilizovana zemlja ne vodi dijalog o osnovnim ljudskim pravima i postulatima na kojima počiva civilizacija.
A od Crne Gore se upravo to traži.
Kao da nam žele reći: imate toliko mržnje da bi vam najpametnije bilo da je legalizujete.
Naravno, ne pada im na pamet da nešto slično urade u svojoj zemlji.
Za to vrijeme, mržnja nastavlja da razara tkivo ove zemlje. Lovci na duše odlično znaju gdje stanuje potencijal za istu.
Istina, prethodno je pripremljen teren kroz ekonomsko pustošenje i kulturnu zapuštenost.
Ljudima bez mnogo nade ponuđen je lijek koji se zove mržnja. B E N Z I N: čudno pišu riječ voda, kako veli jedan crtani film.
A konzumenti razočarani, ostavljeni i otpadnuti od sistema žele jasne i brze odgovore i jasan target ko je kriv za sve njihove promašaje u životu.
Ta nepodnošljiva lakoća mržnje je ono što će ovu državu jednog dana brzo spaliti u pepeo. Ako je što prije i što hitnije ne budemo liječili.
Za sada, nažalost, niko nema hrabrosti za to.
Svi relevantni faktori su se, izgleda, odlučili za staru dobru crnogorsku metodu guranja pod tepih.
Nedostatak hrabrosti, nepoduzimanje reformi, nespremnost da se ponašamo državnički a ne sitnosopstvenički, svaki dan i ono malo pozitivnih snaga u ovom društvu guraju ka margini.
I najgore od svega, onoga koji upozorava da vatra tinja i da kuća brzo može planuti, toga najprije proglasimo za neprijatelja ili ludaka.
Treba se samo vratiti 30-ak godina unazad.
Neke koji su upozoravali da nas tadašnji „mesija“ vodi u provaliju proglasili smo za izdajnike i ludake.
To što se ispostavilo brzo da su oni bili u pravu nije puno značilo ni njima ni državi.
Volio bih da se varam, ali bojim se da pravimo istu grešku.
S druge strane, društvo koje kukavički ne reaguje na najcrnje manifestacije zla u ljudskim glavama ne može, a možda i ne zaslužuje da mu se nešto dobro desi.
