Crnogorska istorija u najkraćem bi se mogla formulisati kao ideal slobode kroz borbu neprestanu. Crnogorci nijesu pristajali „na zadani život“, čak ni onda kada je izgledalo da Crna Gora nestaje. Crna Gora je stav i poziciju prema drugim narodima formirala na osnovu svoga borbenoga iskustva. Da ne sežemo u neke mitske priče, neprekinuta nit borbenosti i ratovanja može se posmatrati od davnih dana. Od slavnog početka i dobijanja samostalnosti prve crnogorske države Duklje, tj. Zete, pa do ustaničkog 13. jula 1941. Između toga smjestilo se ratovanje sa skoro svim susjedima i preko četiri stoljeća u kojima je vođeno više od „četiri stotine bitaka, bojeva i ratova“.
To je istakao i knjaz Danilo u obraćanju velikim silama 1856. godine: „Za vrijeme od 466 godina crnogorski narod nije bio potčinjen nikakvoj sili i nije priznavao nikakvu vlast nad sobom... Svaka stijena brdovite crnogorske zemlje okupana je krvlju njenih junaka i samo tako bila je u stanju da sačuva, do danas, svoju dragu slobodu.“ O značaju i uticaju crnogorskog vojevanja nekada su se ispredale fantastične priče, dok danas postoje tendencije da se ta borba omalovaži i potcijeni. Momir M. Marković u knjizi Crnogorski rat o tome kaže: „Gotovo mitsko, crnogorsko ratovanje ponekad je potcjenjivano, a često objašnjavano i tumačeno rasnom supremacijom Crnogoraca, geografskim determinizmom i, uopšte, idealističkim i spiritističkim poimanjem istorije“.
U XIX vijeku Crna Gora je kao slobodarska zublja privlačila narode koji su bili u tuđinskom ropstvu. Oni koji su kretali u borbu za oslobođenje željeli su da im Crna Gora pomogne ili zajedničkom borbom ili prenošenjem iskustva. Negda nam se čini da znamo sve o našim slavnim bitkama i pobjedama, ali i o njima, kao i vremenima kada je Crna Gora bila razarana i okupirana, mora se češće i argumentovanije govoriti. Vrijedi se podśetiti kako su Crnogorci izgledali okolnim narodima i kako je Crna Gora podsticala borbu.
BITKE ZA DRUGE
Krajem XVIII vijeka grčki revolucionar i pjesnik Fereos Konstantinos Rigas, poznatiji kao Riga od Fere ili Riga Velestinac, počinje pripreme za ustanak protiv Turaka i obnovu Vizantije, ali uz dominaciju Grčke. Riga od Fere nije uspio da realizuje svoje zamisli. Uhvaćen je i umoren u beogradskoj tvrđavi. On je Crnogorce nazivao tigrovima, računajući na njihov doprinos ustanku, tražeći način da ustanici koriste crnogorsko borbeno iskustvo. Kada je u Grčkoj 1821. izbio ustanak, vidnu ulogu u njihovom oslobađanju imali su Crnogorci. Najpoznatiji od njih je Vaso Brajović, poznat kao Vasos Mavrovuniotis, tj. Vaso Crnogorac, koji je stigao do čina generala.
Pišući kasnije o Vasu i Crnogorcima Atanasios N. Hrisologos je naveo sljedeće: „Njegova domovina je bila jedinstvena svijetla tačka u Evropi porobljenoj u to vrijeme od osmanlijskog osvajača i dok su strah i nasilje carevali, samo je i samo ta, njegova Crna Gora, prkosila Turcima i nikad, nikad, njezina svjetlost nije se ugasila. Ako se bilo đe rađaju veliki ljudi, u Crnoj Gori svaki muškarac je ravan Heraklu. Crnogorce karakterišu svijetli um, čisto srce i neponovljivo rodoljublje. Vaso je bio tipični predstavnik takve zemlje.“ Za današnje rodoljublje bi vjerovatno bio prikladan naslov pjesme Branka Radičevića – „Tuga i opomena“!
Sa Srbima je bilo nekih pokušaja tokom Prvog srpskog ustanka (o „bratskoj“ saradnji tokom Prvog svjetskog rata i okupaciji Crne Gore pisali smo ranije). Tako imamo sačuvano pismo Petra I dečanskom igumanu Hadži-Danilu – o zajedničkoj akciji Crnogoraca i Srba protiv Turaka: „Prepodobni otče i Brate Danile Igumene dečanski i srodstveniče zdravstujte, datie na znanje dobro da paziš oće ova godina imamo namerenie mi Crnogorci i sa Beogradske strane Serbi oćemo skočiti na oruže protiv naših vragova Turaka...“ Međutim, od zajedničke akcije nije bilo ništa, a Petar I kasnije je odbio i neke Karađorđeve pozive. Drugo što je značajno iz ovoga pisma jeste da se jasno vidi da Petar I razlikuje Srbe i Crnogorce. Vrijedi i ponoviti jedno tumačenje vladike Vasilija Petrovića Njegoša da „malo gdje Srblji bitku dobiše bez Crnogoraca i Brđana“.
SA BUGARIMA
Posebno su na Crnu Goru gledali Bugari đe sredinom devetnaestog vijeka počinje snažni pokret za oslobođenje od turskog ropstva. Grupa naprednih „narodnih buditelja“ i intelektualaca potražila je pribježište u susjednim zemljama. Sva najveća bugarska revolucionarna i umjetnička imena imaju duboke veze sa Crnom Gorom. Sarađivali su sa Petrom II Petrovićem Njegošem, knjazom Danilom i knjazom Nikolom. Rakovski i Karavelov boravili su na Cetinju da se uče crnogorskom borbenom iskustvu i izučavaju vojnu taktiku Crnogoraca. Na osnovu toga Georgi Rakovski sastavio je 1858. godine „Plan oslobođenja Bugarske“, za čije ostvarenje bi trebalo da posluži crnogorsko vojno iskustvo.
Hristo Botev, bugarski revolucionar i pjesnik, krenuo je da diže ustanak i sa četom upao u Bugarsku. Nije uspio i svoju avanturu platio je glavom. U njegovoj četi nalazio se i jedan Crnogorac, Anton Strahilov - Podgoričanin, čija se fotografija danas nalazi u muzeju Boteva u Kaloferu. Nešto ranije, Botev je sa jednim Crnogorcem, kapetanom Kujundžićem, htio da zapali Carigrad.
Crnogorsko borbeno iskustvo i junaštvo svoj vrhunac su doživjeli u slavnim bitkama na Grahovcu i Vučjem Dolu, poslije kojih je porastao međunarodni ugled i uslijedilo priznanje crnogorske državnosti. Nakon okupacije 1918. godine, svoj povratak Crna Gora je iskazala 13. jula 1941, kroz prvi opštenarodni ustanak u Evropi, porobljenoj od fašizma. Taj borbeni naboj, pravi agon, svoje ishodište nalazi u dukljanskoj ratničkoj tradiciji i Crnoj Gori Crnojevića, koji su obnovili staru državu i udarili temelje savremenoj Crnoj Gori. Uz borbu za slobodu svoju ulogu igrao je i „duh nadmetanja i takmičenja proizašao iz crnogorskog etosa“.
Crnogorci su bili nenadmašni u dejstvovanju u pokretu i korišćenju prirodnih i fizičkih karakteristika. Osnove crnogorske ratne vještine i taktike postavljene su u jednoj od najslavnijih bitaka, Barskoj ili Tuđemilskoj bici iz 1042. godine. O značaju ove bitke za naš državni kontinuitet pisali smo u prošlom broju. Sada ćemo se za primjer crnogorskog načina ratovanja poslužiti opisima Barske bitke iz Ljetopisa popa Dukljanina.
HRABROST I TAKTIKA
Nasuprot dukljanske/zetske vojske koju je predvodio knez Vojislav nalazila se grčka/vizantijska vojska kojoj su pomagali saveznici – vazali iz Raške (Srbije), Bosne i Huma (Zahumlja): „Kad je grčki car čuo što se dogodilo, razbiješnjen velikim bijesom a nesrećan u duši, posla odmah izaslanike sa prilično zlata i srebra da to daju Raškom županu i Bosanskom banu i knezu Zahumske oblasti, da bi ovi poslali vojsku i narod protiv kralja... I tako bi učinjeno. A car s druge strane sakupivši vojsku mnogo veću nego ranije, pošalje u Drač i naredi nekom Kursiliju, toparhu, koji je u to vrijeme držao Drač i čitavu Dračku zemlju, da sakupi sav narod Dračke zemlje i da se stavi na čelo čitave vojske, pa da krene da uhvati kralja (Vojislava, prim. naša) i njegove sinove bilo đe ih bude pronašao.“
Vojislav je shvatio da sa malobrojnom vojskom nema šanse u otvorenom sukobu sa tolikom vojskom protiv sebe, naročito ako grčke i vazalske jedinice uspiju da se spoje i opkole ga. Pozvao je sinove i ovako odredio način borbe: „Vidite najdraži sinovi, da je velika grčka vojska, a nas je prema njima jako malo i čini mi se da nikako ne možemo u borbi da im se odupremo. Učinimo, dakle, ovako: neka dvojica od vas, Gojislav i Radoslav ostanu, a vi ostala trojica uzmite svaki po deset spretnih ljudi sa trubama i rogovima i popnite se na brda pa se po vrhovima brda tako razmjestite da Grci izgledaju u sredini. Ja ću sa ovima koji su sa mnom u sred noći provaliti u njihov logor. Kad budete čuli glas trube i roga, isto tako i vi na brdima uokolo oglasite se jekom truba i rogova i glasnom vikom. Potom spuštajući se malo po malo, približite se njihovom logoru, i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite. Svemogući Bog, naime, predaće ih u naše ruke.“ Ova varka je uspjela, jer su Grci mislili da velika vojska ide na njih. Noć, trube, baklje i zvuk roga, unijeli su paniku kod Grka koji su počeli bježati i postajali laki plijen Dukljanima. I kasnije će Crnogorci nakon vještih zaśeda i iznenadnih ataka izvojevati pobjede borbom prsa u prsa.
DOSLJEDNO DO CILjA
Nakon propasti dinastije Vojislavljevića i okupacije Duklje/Zete od strane Nemanjića, povratak na stare staze uslijedio je dolaskom Crnojevića na crnogorski prijesto. Velike su zasluge Stefanice Crnojevića koji je ratovao i sa bosanskim vladarem Stjepanom Vukčićem Kosačom, sa Osmanskim carstvom i sa Mletačkom Republikom. Potukao je tri puta srpsku vojsku despota Đurđa Brankovića (vojskovođe Altoman i Toma Kantakuzin), koji je bio turski vazal.
Njegov sin Ivan je nastavio borbu i tradiciju oslobodilačkog vojevanja. Najveći uspjeh u ratovanjima Ivan Crnojević je pokazao prilikom odbrane Skadra 1474. godine, koji je napadao Mehmed II Osvajač, pred kojim je pao Konstantinopolj/Carigrad i koji u osvajanjima do tada nije znao za poraz. Zanimljivo je da je u ovoj borbi Ivan nastupio ne samo sa pješadijom i konjicom, već i sa flotom od tridesetak manjih lađa. Nažalost, ovaj uspjeh nije doveo do konačne odbrane Crne Gore. Prije nego je premjestio prijestonicu na Cetinje, Ivan je pred velikom turskom silom morao potražiti spas u Italiji. Bez obzira na to, Mehmeda II Osvajača bolio je onaj poraz pod Skadrom, pa se kleo da bi se mogao izmiriti sa svim neprijateljima ali ne i sa gospodarom Crne Gore.
Na kraju da parafraziramo jednu misao Ratka Đurovića. Kad su god Crnogorci napuštali svoja uporišna stanovišta, borbenost i slobodarstvo, to više nije bila Crna Gora. „Tada je Crna Gora gubila svoje bitke. I pretke i potomstvo.“
