Ova predstava nastala je kao rezultat istraživanja koje su autori sproveli boravkom u zemljama koje su učestvovale u ratovima nakon raspada SFRJ, a koje su van Evropske Unije, kao i razgovora sa francuskim i italijanskim vojnicima koji su bili dio mirovnih intervencija na teritoriji bivše Jugoslavije.
Suptilnim sredstvima, dvije glumice uvode nas u svijet u kome se tijelo, ritam, glas, pokret, um i duh koriste kao osnovni pozorišni jezik. Uvode nas u svoj doživljaj ratnih stradanja kroz fizički teatar. Fizički teatar je energičan, emotivan, pa i viscelaran i podrazumijeva prisutnost, intenzivan trening, predanost, disciplinu, fokusiranost na tijelo i oslobađanje tijela kao umjetničkog instrumenta, da bi ono izrazilo osjećanja, slike, težnje Duše. Pomjeranjem ličnih granica, ogoljeno, predstavljena nam je simbolički izražajna pripovijest o percepciji rata i posljedicama koje on ostavlja na pojedinca.
Glumice ulaze u maskirnim uniformama i iz džepova vade krhotine, koje svaka na svojoj strani slažu paralelno u dubinu scene, formirajući dva savršena reda. Krhotine pažljivo, veoma dugo i sporo vade iz džepova hiruškim rukavicama. Proces je dug i spor zato što je dugo i sporo skupljanje polomljene duše nakon strahota rata, pokušaj pravljenja reda iz tog totalnog haosa, i upravo to - uspostavljanje reda na krhotinama života samoga, pokušaj koji će dominirati predstavom – predstavlja sugestivno rediteljsko rješenje sa eruptivnim dejstvom na publiku.
Krhotine poređane u dvije paralene pravilne linije, nalikuju na modnu pistu, simbolično ukazujući na činjenicu da se negdje u svijetu živi drugačije, da dok jedni brinu o pukom preživljavanju, ostatak svijeta nastavlja da živi ne obazirući se.
Kroz unisone pokrete dviju glumica, čitamo ogromni strah od budućnosti i nemogućnost da se krene dalje bezbrižno. Opet će od krhotina napraviti kućni prag, opipavati prostor, istraživati da li je to dom, proživjeti na silu i kratke trenutke sreće, do sljedeće selidbe. Do nekog sljedećeg praga koje će praviti od krhotina koje počinju da ponestaju. Jer to nije dom. To je tuđa zemlja. Svaka zemlja je tuđa, pa i ona koja je bila tvoja. Tako se na ovaj način, kroz suptilnu i nadasve nenametljivu režiju progovara i o izbjeglicama, problemu koji je kao i sve prikazano i danas jednako prisutan i akutan svuda oko nas.
Nepovjerenje, podozrivost prema drugom čovjeku, opet strah, oprez kojim se prilazi drugom ljudskom biću i nakon svega ipak traženje podrške, potreba da nekog uhvatimo za ruku, potreba za zajedništvom i vjerovanjem u čovječanstvo je krug koji se pred nama formirao i zatvorio. Smrću.
Predstava „Neprijatelj“ (mirovna konferencija)sadrži snažne fizičke i koreografske segmente, kroz pokret, igru, glas i kretanje kao osnovne forme umjetničkog izražavanja i kao takva svim sredstvima burno raskopava suštinske teme, straha, povjerenja, smrti, potrebe za domom i posljedica rata. Ona u nama izaziva vrtoglavu smjenu različitih emocija i kritički ispisuje odnos posmatrača i aktera. Odnos ljudi u kandžama rata i nas sa druge strane.
„Daleko je, ovo se ne dešava kod nas“ maksima je kojom zatvaramo oči nad kolektivnom odgovornošću, koja pravda našu kvazi empatiju i koja, čini nam se, abolira neučinjeno. Maksima koja nam daje alibi za nebrigu o čovjeku preko puta. Jer je preko puta. Nije daleko. Nego... lakše je tako. Dok Mi ne postanemo Oni.
