Na Cetinju su 4. septembra 2021. bile hiljade ljudi. Građanki i građana. Svako od njih je imao drugačiju priču o tome kad je krenuo i kuda je prošao. Ali su svi imali isti razlog. O tome se, doduše, toga dana nije govorilo. Podrazumijevalo se.
Tih dana se nad Crnom Gorom iznova nadvila zlokobna avet nekadašnje okupacije, za koju se vjerovalo da je zauvijek nestala na smetlištu istorije – skupa sa svim nepomenicima koji su svoju slavnu zemlju stavili pod noge jednom opskurnom diktatoru, pod kojim je, kako je to nedavno bezočno ustvrdio jedan princ, „Cetinje doživjelo najveći prosperitet“.
Mnogi su mislili da se nikada više neće dogoditi ništa slično situaciji iz 1919. godine kada je, nakon okupacije i državnog poništenja Crne Gore, Vladinom domu ime bilo promijenjeno u „Dom slobode“, pri čemu je – gle ironije – taj novoimenovani cetinjski „hram slobode“ bio pretvoren u veliki kazamat, u čijim je podrumima punim vode okupator mučio i morio crnogorske rodoljube i civilno stanovništvo, a među njima i đecu od jedne ili dvije godine. O tome svjedoče dokumenti samog okupatora, a takvi dokazi imaju posebnu težinu.
Mnogi su na Cetinje tog septembra 2021. stigli dva dana prije najavljene inauguracije mitropolita Crkve Srbije i ostali da noće. Slutilo se, s razlogom, da će 4. septembra prilazi tom slobodarskom gradu biti blokirani od strane policije – pod ovim ili onim izgovorom.
I tada je počelo da se zbiva nešto što će Cetinjanima zavazda služiti na čast. Još u popodnevnim časovima (3. septembra) širom su otvorili vrata svojih domova i velikodušno ponudili gostoprimstvo stotinama ljudi.
Klanjam im se do neba zbog tog plemenitog gesta.
Bio sam 3. septembra na Cetinju, ali sam se kasno uveče vratio u Podgoricu, s namjerom da izjutra pohitam nazad. Računao sam da će policijske blokade biti postavljene kasnije tokom dana. Nijesam se prevario u procjeni.
Ispod barjaka, pored ognja
Malo sam okasnio s polaskom i stigao nadomak Cetinja oko 11 časova, baš u momentu kada su se na kružnom toku raspoređivali specijalci s kacigama i štitovima.
Prošao sam bez zaustavljanja. Blokada je uspostavljena nešto kasnije i to na više mjesta. S osnovnim ciljem da onemogući masovni dolazak crnogorskih građana u prijestonicu. Da im onemogući ono na šta imaju pravo po zakonu i Ustavu – da svojim prisustvom iskažu protest zbog najavljenog čina kojim se skrnavio i ponižavao Cetinjski manastir, Cetinje i Crna Gora i simbolički udarao pečat na okupacione tekovine iz 1918. godine.
Najbliža blokada, u samom gradu, ubrzo je probijena spontanom reakcijom građana. Preostale su blokade na udaljenijim lokacijama, poput Barutane. Već oko 16 časova počele su da masovno stižu vijesti da policija brani građanstvu prolaz ka Cetinju. Mnogi su se pokolebali i vratili nazad. Mnogi koji su tek namjeravali da krenu, odustajali su zbog procjene da je prolaz nemoguć.
Ipak, mnogi su krenuli ka prijestonici kako su znali i umjeli.
Poput dvije Mojkovčanke s kojima sam razgovarao uveče 4. septembra na Belvederu. Policija im nije dala dalje od Barutane, pa su odlučile da nastave pješke kroz šikaru, preko krša i međa.
– Išle smo kroz neke livade i krše i stigle do jedne velike međe. Čini mi se da je bila tri metra visoka. I preskočile smo je, ne znamo ni same kako, ne bismo to sigurno još jednom mogle da izvedemo.
– I što je bilo dalje?
– Hodale smo tako blizu puta i pored puta, ne znam koliko, nekoliko kilometara. I onda nam je iza skretanja za Rijeku Crnojevića stala ona novinarka, Tamara, i primila nas u auto, pa smo nastavili s njom.
Siguran sam da bi stigle na Cetinje i da Tamara nije naišla, jer su bile odlučne u svom naumu. Nesalomive.
Suvišno je i pominjati koliko je ovo bilo simpatično. Ali, nije poenta u mom doživljaju ovih odlučnih đevojaka.
Ženama je tih dana i mjeseci pripala posebna uloga. A ako se emancipacija mjeri samoinicijativnim intelektualnim i političkim djelovanjem, onda su Crnogorke 3, 4. i 5. septembra ispoljile punu istorijsku zrelost.
Neko bi mi na ovo prigovorio da su to učinile još u NOB-u, masovnim učešćem u partizanima i žrtvom koju su ugradile u borbi za slobodu.
Da, to je činjenica, ali to nije isto. Tada su muškarci još držali banak i „dozirali“ stepen ženske emancipacije. I to „doziranje“ se nastavilo i u narednim decenijama. Bilo je briljantnih intelektualki u Crnoj Gori, ali je njihovo djelovanje uvijek bilo u muškoj sjeni.
U mjesecima pred Belveder, na samom Belvederu, i kasnije, veći broj Crnogorki istupio je snažno, odvažno i nepokolebljivo, mimo političkih partija, s punim političkim subjektivitetom, rame uz rame s muškima. Darinka, Svetlana, Hajdana, Sanja, Aleksandra, Sneža, Seka, Tanja, Tijana, Ana – da pomenem samo neke.
Dakle, barabar! Bilo je u tom periodu i puno žena koje su bile manje javno eksponirane, ali čiji je doprinos bio jednako dragocjen.
Politički potresi i obrti su jedno, dugoročni dobitak je nešto sasvim drugo. Slijeganje tla će potrajati još neko vrijeme.
Ali, ova politička sazrelost će prije ili kasnije početi da daje plodove, kakve građanska Crna Gora još nije viđela. Plodove suštinske ravnopravnosti.
Značaj Belvedera je u tome što je građanskim otporom počeo pad apostolske vlade i što je postao simbol borbe za opstanak i prosperitet Crne Gore.
Manje vidljiv, ali ne i manje značajan dobitak je u tome što je označio suštinski istorijski iskorak i punu političku osviješćenost velikog broja Crnogorki.
