U eri kad se kalila ruska nacija, jezik i kultura – tokom i nakon vlade Petra Velikog – Gogolj je, odmah poslije Puškina, slovio za obrazac onoga što ruski (namjenski) realizam treba da bude i kome da služi (narodu/seljacima).
Fin primjer za to je pseudohomerovska novela i Skotom inspirisani Taras Buljba, romantični portret alternativnog ruskog etnosa, Kozaka sa ukrajinske granice u vječitom konfliktu sa Tatarima i Poljacima. S druge strane, Nabokov je držao da su svi ti Gogoljevi rani radovi mahom nevažni, dok je Tolstoj, neminovno slijedeći Buljbine sure, napisao možda i svoje najbolje djelo, Hadži Murata.
A. N. Vilson u studiji o Tolstoju lijepo primjećuje da pojava velikih ruskih pisaca u 19. vijeku u istoriji književnosti jedino ima presedan u fenomenu engleskih pjesnika za vrijeme Elizabete I.
Onim konstruktorima ruske nacije što su Gogolja hvalili u pogledu skica o provinciji i tamošnjem banalnom životu, nije trebalo mnogo vremena da ga bržebolje izopšte iz nacionalne kulture kao ,,propovjednika kicoštva, apostola neznanja, i pobornika sujevjerja i mračnjaštva“. Uostalom, sâm autor je vjerovao da je nesvakidašnji dar za pisanje proze dobio od Đavola, a njega su samo molitva, post i ropska privrženost svom dušebrižnom svešteniku mogli da pročiste i zacijele.
Štaviše, čovjek je, podstrekavan od strane Oca Mateja Konstantinovskog, postio tako zadrto da je umro 1852, u četrdeset trećoj godini, reklo bi se, u drastičnom činu egzorcizma. Isti vražiji kaluđer ga je prethodno nagovorio da spali treću verziju drugog dijela Mrtvih duša, započetog na imanju Lava Tolstoja 1848, a ono što je sačuvano umnogome je beživotno, ako ne i nedjelotvorno. U fragmentima se jasno nazire očajnički pokušaj da se talenat dovede u sklad s vlastitom savješću.
Porijeklom Malorus (Ukrajinu su tada zvali Mala Rusija), Gogolj se preselio u Sankt Peterburg gdje je htio da se iskaže i da služi u vlasti. Ali ono što je zatekao u prijestonici maltene ga je šokiralo; praktično se radilo o melodiji staroj koliko i tzv. civilizacija: o ljudima se sudilo prema statusu, a ne prema karakteru – riječju, ono čemu tepamo da je ljudsko, lako je bilo zaključiti da se radilo o pretencioznoj, ako ne i bizarnoj, fasadi.
Ovime se ujedno sumiraju teme kojima je Gogolj bio posvećen u drugom dijelu svojeg života, kad je veći dio vremena izbivao iz Rusije – kao, recimo, u Parizu, gdje je ,,samo tanani površinski sjaj skrivao ambis hohštapleraja i nezasitosti“.
Primjera radi, kicoštvo i mračnjaštvo spočitani u pripovijeci o skupom šinjelu (ili najboljoj priči ikada napisanoj, prema Nabokovu), a koji ubogom Akakiju Akakijeviču omogućava da se, čak i u smrti, kao duh, ponaša kao pokondirene osobe kojima je takva kabanica obično namijenjena. Dok se u Nosu, naslovni dio tijela odmeće od vlasnika, a onda, unekoliko, i od autora, te i od same priče, i poput kojekakvog fantoma – ali i kao državni savjetnik – tumara ulicama Sankt Peterburga.
Gogolj je bio fasciniran, ili zgađen, svojim dugačkim nosem, pa je taj lajtmotiv prednjačio u zbirkama priča Arabeske i Mirogorod (obje publikovane 1835). Abnormalno osjetljiv na mirise, izdašno ih je analizirao i opisivao, a protagoniste je namjerno metao u olfaktorne ambijente.
Drugi lajtmotiv bile su žene poistovjećene sa sveprisutnim Đavolom.
Anri Trojat, francuski biograf, citirajući pisma upućena voljenoj majci, pokazuje da je ona bila vjerovatno jedina i najdominantnija ženska figura u Gogoljevom životu. Osim toga, samo se može nagađati da li je on ikada imao intimne odnose sa ženama, ili je, nauštrb svoje moguće impotentnosti, nosevima nesvjesno pridavao seksualnu konotaciju. Izvjesno je da na kraju Nosa, čim se vlasnik, Kovaljov, sastavi sa odbjeglim dijelom, on odmah odlazi u grad da juri ,,ženskadiju, kokošiji narod“.
I doista, jedino što kod Gogolja nije funkcionisalo su ženski likovi. Konstantno ih trivijalizujući i predstavljajući kao karakondžule ili kao spektakularno naočite, s njima nije znao da izađe na kraj.
Tomazo Landolfi (1908-79), prevodilac Gogolja i drugih ruskih majstora na italijanski, nije bez potrebe u svojoj najpoznatijoj apsurdističkoj priči ,,Gogoljeva supruga“ velikom autoru za bračnog partnera dodijelio – lutku na naduvavanje.
Apropo toga, ovdje se ne postavlja pitanje Melvilove neizbježne problematike – ako se to uopšte može nazvati ,,problemom“ – da je možda bio prikriveni homoseksualac. Naizgled Gogolj, makar na hartiji, jednostavno nije prirodno reagovao na žene.
,,Vij“, paradigmatični primjer njegove mizoginije, je, po mome mišljenju, možda i najefektnija priča strave, iako, paradoksalno, počinje kao tipična gogoljevska komedija. Pripovijeci je kumovao Puškin, koji mu je takođe dao ideju i za Mrtve duše (1842).
Koliko li je jadnih muškaraca, misli Nikolaj, odlučilo da se prepusti iskušenju i postane Homa Brut na koga vještica onda baci kletvu? Ženska duša je, po običaju, krvolok; a lice je anđeosko. One svoje zlo šire po noći, dok po danu sijaju od bjeline i čestitosti. Stoga muškarac uvijek kredom treba da iscrta krug oko svojih nogu prije nego što pogleda u ženu. (I ne, Sveto mesto nije dobar film.)
U generalnom pogledu, Gogolj nije izmišljao teme za svoja djela, već ih je uzimao iz tradicionalnog folklora i ukrašavao na svoj način. Međutim, taj tretman je bio izrazito kompleksan, a to potvrđuje i Nabokov koji ga je jamačno čitao na ruskom, i smatrao impozantnim stilistom.
Naoružan uvećavajućom lupom, izolovao bi detalj ili dva – crtu lica, odoru ili nečiju individualnost – a onda bi je doslovno oživio u pozadini. I tako nastavljajući s fotografskim preciznostima, sve se više približavao halucinatornim izobličavanjima. Jer što se više trudio, sve je bio dalji od ,,istine“. Naizgled ga ništa nije toliko zanimalo koliko da skrene s glavne džade i izgubi se na stranputicama.
U stvari, slijedio je Puškinovo pravilo – kao tezgu koju treba odraditi, pri tom ne slijedeći nikakva pisana i nepisana pravila o ruskoj kulturnoj svijesti. ,,Na neku moju okončanu pjesmu gledam poput šustera koji zagleda par čizama“, veli Puškin, ,,prodajem je zbog zarade“. Svaka poema – da ne kažem, pripovijetka – predstavljala im je novi problem u pogledu imaginacije i tehničke implementacije.
,,Baš neobično“, napisao je Gogolj prijatelju, ,,no ja sam u potpunosti nemoćan da pišem ako sam osuđen na samoću, ako nemam s kim da prozborim po koju riječ ili da uzgred oposlim neku sporednu zanimaciju. Zato me je Puškin uvijek fascinirao, jer on mora dobrano da se otuđi kako bi pisao“.
Kritičar Džon Bejli se u recenziji sabranih priča razumno zapitao zbog čega Gogolj nije utemeljen kao otac magičnog realizma, no tada daje i odgovor da je Gogoljeva pisanija konstantno u pokretu i dozlaboga dvosmislenija od konvencionalnih upražnjavatelja tog žanra. ,,Realizam je“, da citiram Bejlija, ,,[za Gogolja] samo još jedan aspekat i izvor verbalne magije“.
