To je nama naša borba dala... - kaže stari stih još iz doba socijalizma. Zaista, teško da postoji tako sveprožimajućeg pojma kao što je to borba. Čak i za sukob moraju postojati dvije strane, dok borba može da se vodi i sa samim sobom. U svakom slučaju borba podrazumijeva jednu dinamiku, proces, trvenje koje na kraju uvijek rezultira nečim novim. Bukvalno, ljudsku istoriju cijelu, obilježila je borba. Za skoro šest i po hiljada godina zapamćene civilizacije na Zemlji, određena istraživanja govore da je svega osam ili devet dana proteklo u potpunom miru. Naše društvo je stoga, onakvo kakvo je danas, jedan rezultat konstantne borbe tokom vjekova. Zapravo, dok postoji društva postojaće i neke borbe.
Tako smo mi u Crnoj Gori najviše ponosni na tu svoju vjekovnu borbu koja nas je oblikovala i koncipirala u ono što smo danas. U tom smislu se najviše misli na tri i po vijeka dugu borbu sa Osmanskim carstvom koju su vodila crnogorska plemena sve do uspostavljanja moderne države u XIX vijeku. Pri tome se zaboravljaju velike i teške borbe protiv drugih carstava i osvajača i u ranijem periodu. Dukljanski Sloveni su skoro isto to vrijeme proveli u teškim borbama sa Vizantijom kako bi izborili svoju samostalnost. Njihova borba je krunisana stvaranjem jedne od prvih država na ovim prostorima i proglašenjem Duklje za kraljevinu pod Mihailom Vojislavljevićem 1077. godine. Kroz srednji vijek još dvije crnogorske dinastije, Balšića i Crnojevića, su se borile da sačuvaju svoju državu protiv velikih sila toga doba. Isto tako, nama lako siđe s uma i činjenica da se u istom vremenskom intervalu kad i borba sa Otomanskom imperijom, dešava i jednako značajna unutrašnja borba za stvaranje plemena. Ti jednako krvavi ratovi između sukobljenih bratstava i plemena znali su da traju decenijama i odnosili su kroz krvnu osvetu stotine života. Jedan od najvećih takvih ratova, između Ceklinjana i Bjelica, konačno je zaustavio Sveti Petar Cetinjski svojim duhovnim autoritetom. Danas o tome svjedoči samo polurazrušena crkva na Košćelima, za koju mnogi i ne znaju da postoji. Konačno, čitav crnogorski XX vijek obilježen je borbom. Dva svjetska rata, tri okupacije, borbe za samosvojnost i nacionalni identitet, za uspostavljanje ili skidanje određenih režima, sve to je zadesilo ovu zemlju u samo jednom vijeku.
Kao što se u Prvi svjetski rat ušlo sa vjerom da je posljednji i rat koji će okončati sve ratove, tako smo i mi, skoro, doživjeli obnovu naše nezavisnosti 21. maja 2006. godine, kao čin nakon kojeg počinje era ultimativnog mira. Civilizacijska borba i demokratski izvojevana pobjeda, stvorile su utisak da je pred nama samo period prosperiteta i opšteg napretka. Kao da smo zaboravili da svako društvo uvijek mora da ima svoju dinamiku i da se ona stvara samo kroz neki vid borbe. Što nam se i obilo o glavu. Sad smo ponovo prinuđeni da se borimo za svoj identitet. Sve ono na čemu smo gradili društvo, odjednom je dovedeno u pitanje. Postaje veliki problem izreći samog sebe. Najbolji primjer nam je skorašnji Dan pobjede. Jer pobjeda dolazi nakon neke borbe, a ova pobjeda, 9. maja, za nas ima mnogostruki značaj. Kao prvo, mi smo jedini narod u Evropi koji je podigao opšti ustanak protiv fašističkog okupatora. Dan pobjede nad fašizmom, mada smo se mi borili i do 15. maja, je dan i našeg uspjeha. Ujedno to je i dan koji nas spaja sa drugim narodima i civilizacijskim tekovinama modernog svijeta. Na Istoku i na Zapadu. A danas vidimo da je antifašizam kao temeljna vrijednost ovog društva ugrožena. Da jedna nastavnica istorije (sic!) ne može da povede svoje učenike na proslavu takvog jubileja. Da u gradu, koji je dao 49 narodnih heroja, koji je i sam proglašen herojem (za sve koji ne znaju riječ je o Cetinju) ne smije da se slavi antifašizam i naša borba protiv najpogubnije ideologije u istoriji čovječanstva. Da se za to ide na disciplinsku i možda dobija otkaz! Valjda zato jer nijesu ponijeli Dražinu sliku sa sobom?! I što nam drugo preostaje nego borba? Jer koji je onda, po ovoj logici, naredni praznik koji ne bi smjeli pominjat, 13. jul?!
Umjesto čekanja i zagledanosti u evropske perspektive, opet smo došli u situaciju da se borimo za svoj opstanak. Očekuje nas duga i teška borba u nevidljivim rovovima kulture, kako bismo se izborili za vrijednosti koje nas čine onim što jesmo. Kao nikad prije, suočeni smo sa teškim bremenom neznanja i maliciozne propagande, čiji je cilj da potkopa najvrednije u crnogorskom biću. Tako su nam Trinaestojulski ustanak podigli četnici, oslobodili smo se od komunizma prije manje od godinu, a pod Turcima smo bili do 1918! A prije neki dan smo saznali i da imamo štampariju još od 1463, kako nas je prosvijetlila ministrica nauke, kulture i tako još ponečega. Uz to nije umjela ni da izgovori naslov prve knjige. Spirala ignorantnosti i neznanja sve jače nas vuče ka dnu. No, tako nam je... neka bude borba neprestana.
