Od težine u grudima poslije povratka sa Cetinja tek smogoh snage da pišem...
Kao i ostali otišla sam uvjerena da će #NIJE MOJA VLADA odustati od podrške SPC na štetu golorukog naroda crnorskog, da će Dritanu taj isti narod i njihova volja iskazana mirnim okupljanjem i građanskim protestom biti bitna jer je on ipak onaj koji propagira građanski koncept, ali zarad vlasti zaboravi sve posltulate i evropskog i građanskog. Organizovanom okupacijom, nasiljem nad učesnicima građanskog protesta zupotrebom sile i moći, a koliko su službenici UP prekoračili mjeru svjedoče čak četiri rane naše Sneže koja sigurno nije bila opasnost po te službenike samo je bila đe je mjesto svakoj čestitoj crnogorki!
O svemu što jesu ili nijesu službenici UP dokazivaće se naknadno... a svi nalogodavci koji se prodaše za bolji služebeni položaj neka se stide i znaju da narod pamti.
Krvariš Crna Goro, krvariš...
Nije tvoja rana od gumenih metaka. Nije to teski udah koji razaraju u tvojim plućima suzavac i hemijska sredstva bačena na tvoje šćeri i sinove... to je mnogo više to je krv koju liješ jer si opet izdana i okupirana domovina i to đe? Kao i 90ih s upetljanim rukama mantijaša opet na tlu tvog slobodarskog, čestitog grada heroja. I oprane su sljedećeg dana cetinjske ulice i trotoari i građani prijestonice mogu da udahnu, a da ne zapeče... prošao je i taj peti septembar ali čemerni ukus u ustima pri pomisli šta si dočekalo Cetinje i zbog čije direktive i volje, taj čemerni ukus pri svakom prisjećanju ne prolazi...
Ti pamtiš i tako podmuklo zarobljeno opet čekas da te oslobode oni tvoji goloruki koji srcem krenuše da pokažu da je sraman pokušaj ustoličenja i da je u odabiru Cetinjskog manastira jedini cilj poniženje same prijestonice, njenih građana i svih koji smo bili protiv istog. Dok je disko podijum bio ored hramom u Podgorici, na Cetinju se sve sile udružiše da savladaju građane, one koje srce vodi, one koji su znali đe trebaju biti petog septembra, one kojima nit ko plati gorivo nit sendvič onima koji se uputiše đe ih ljudski i covječji nagon povede i đe im duša trebaše biti.
Ja ostavih svojoj majci troje đece, a ona ih prihvati, a željela je đe i ja. I željeli su mnogi i pokušali su, ali spriječeni su da dođu do cilja, neki policijskim punktom neki svojim ropstvom na poslu koji obavljaju. Ali nije bitan broj, bilo nas je više nego dovoljno.
Naši podvizi su za pamćenje, naše su duše čiste, naša je hrabrost velika, nama zarad naše domovine ništa teško nije.
I da se istorija ponavlja i to ona naša, prava, a ne nova poslušnička svjedoči i ova pjesma koju petog septembra napisa Rašo Vučinić i na kojoj mu vječno fala.
Doletio crni gavran,
Na Cetinjsko polje ravno,
Te nam crni aber nosi,
Ne bi crnjeg poodavno.
Na krilima ptice ove,
Srbijanska dva su popa,
Dođoše nam u pośetu,
Sa dva krsta i dva topa.
Da pokažu bratsku ljubav,
Kakvu dugo ne viđosmo,
Još od strašne osamnaeste,
Otkad braća više nijesmo.
Pod oružjem i bombama,
U manastir kad kročiše,
Sveti Petar progovori,
Što nas Srbi porobiše?
Jesmo li im malo krvi,
Za spasenje njino dali,
I ginuli vjekovima,
Te im glave sačuvali?
Zar im ne bi dosta bruke,
Kada Zvono Ivanovo,
Ukradoše s manastira,
Bože sveti što je ovo?
Što se čini od neljudi,
U svetinju ovu staru,
Što su krvi ožednjeli,
Te je piju na Oltaru?
Crnogorska krv je skupa,
Ne prašta je soj junački,
Istrajni smo vazda bili,
Protiv hordi osvajački'!
Proći će i ovi jadi,
Vrnuće se gavranovi,
Zapamtiće Crnogorce,
I ponosni narod ovi!
Osvanuće rujne zore,
U Cetinjskom manastiru,
Vratiće se duh predaka,
Jer junaci ne umiru!
I iako ti stavljaju lance i iako te vežu i ograničavaju i iako ti zastrašuju rodoljube ti si Crna Goro slobodnija nego li njihova trenutna interesom povezana "sloboda", jer su prodane duše one koje služe drugome i kojima upravljaju iz druge države. Podnijela si ti već vjekovima unazad i više i gore, izdaja ti strana nije, podnosiš i sad iako si poput ranjenog vojnika pod opsadom iako ti koljena klecaju, ne padaš nastavljaš! Uzdižeš se jer te hrabre usklici tvojih šćeri i sinova:
"NE DAMO SVETINJE SRBIJI", "BRANIĆEMO OVIH DANA CRNU GORU OD DUŠMANA", "NIJE OVO SRBIJA" i drugi...
Podršku oko hapšenja naših najvećih rodoljuba i patriota ću iskazati upravo stihovima Nedeljka Popadića:
Miševi često zbore o lavu.
Miševi tuđe živote žive.
Al‘ su bez daha od svoga straha.
Lava ne vole. Al‘ mu se dive.
I miš nikada neće da prizna
kako se lavu iskreno divi.
Miš sanja često slavu i presto.
Al‘ gricka, šuška i tako živi.
Pričaju kako poznaju lava
i da su jači, bezbrižno leže…
Al‘ čim se lavlja pojavi glava
nastane tajac pa se razbeže.
Spori, a misle kako su brzi,
u svojoj zlobi miševi trunu…
Neko je rođen samo da mrzi.
A neko rođen da nosi krunu.
Posebno poštovanje i zahvalnost našem vladiki crnogorskom Borisu Bojoviću sa svještenstvom. Njegovom mudrom besjedom, prisustvom na svakoj blokadi i trgovima, svima nama put bijaše jasniji, a onima koji se na njegove riječi ne osvrnuše ne mogu reći da im služi na čast, jer je jasno da je nemaju. Hvala mu što uzdiza
vjernike naše Crnogorske pravoslavne crkve i sto bi uz svoj narod kako Vladiki i dolikuje i što svuda može i doći i proći bez obezbjeđenja i hilikoptera. Proslavio si nas takav kakav jesi! I samo takvi su dostojni trona Svetog Petra Cetinjskog!
I ostaće vječno urezana belvederska noć po mladosti koja je na brdima bdjela, po hrabrosti naših junaka, po ženama, staricama i đevojkama crnogorskim u živom zidu na počertku blokade, po rodoljobu u invalidskim kolicima, po našoj baba Danici i starici Dragi Rabrenović od 82 ljeta koja iako teško hoda dođe kod Belvedrera da podrži svoj narod i bude uz svoje sinove. BELVEDERSKA JE NOĆ, NOĆ SKUPLJA VIJEKA!
