Gosti su, osim najvećih hitova Oktobra, imali priliku da čuju obrade pjesama sastava EKV, Haustor, KUD Idijoti, uz nekoliko bluz/rock standarda stranih izvođača. Iako je koncert zakazan u terminu održavanja finalne utakmice Evropskog prvenstva u fudbalu bašta lokala je bila puna, a publika je “domaće” pjesme horski otpjevala.
Jovićević u intervjuu za Portal Analitika kaže da je porijeklom sa Rijeke Crnojevića i da je njen otac igrao za FK Lovćen kad je ta ekipa ušla u Drugu ligu stare Jugoslavije. Kaže da u Crnoj Gori nije bila deset godina, ali da se ovdje osjeća kao kod kuće.
U razgovoru za naš portal Jovićević se, između ostalog, osvrnula na period saradnje sa vlasnikom TV Pink Željkom Mitrovićem, kao i pokojnim Milanom Mladenovićem, harizmatičnim frontmenom grupe Ekatarina Velika (EKV).
Ona kaže da trenutno nema konkretan bend, već da sarađuje i svira sa prijateljima.
“Imam dvije nove pjesme. Sa mojim prijateljem Kizom bluzerom, koji me praktično doveo ovdje u Podgoricu, radim na četiri nove pjesme, a postoji još jedna ekipa sa kojom radim i radićemo neke male festivale. Teško je planirati u ovim okolnostima, otkud znam šta će biti sjutra, ali bitno je da radimo. Bitno je da putujemo i da smo živi”, ističe Jovićević.
ANALITIKA: Kako danas gledate na vrijeme provedeno u Oktobru 1864, koji je bio aktivan od 1984. do 1991, godine?
JOVIĆEVIĆ: To je bilo toliko davno. Ne pamtim Oktobar samo po bendu, nego po jednoj izuzetnoj zemlji, ljudima i atmosferi tolerancije, slobode u apsolutnom smislu gdje smo mogli da pravimo mjziku kojom smo se približavali ljudima zato što su ljudi mogli da se identifikuju sa našim tekstovima. To nijesu naši fanovi, to su naši ortaci.
Mi smo u stvari uhvatili posljednji voz pred taj nesretni rat. Ta vremena su bila mnogo zdravija, normalnija i to je bila naša mladost. Ova mladost ima nešto drugo, a mi smo imali to. Imali smo sreću da smo bili voljeni od ljudi. Zapravo, to je bio moj amanet za budućnost, a ostali su odustali. Od sebe.
ANALITIKA: Zašto se raspao Oktobar 1864, praktično na vrhuncu popularnosti?
JOVIĆEVIĆ: Meni lična etika nije dozvoljavala da pjevam dok ljudi ginu, a potom i kreacija… Nije mi išlo. Nijesam shvatala šta se dešava. To nije bila moja zemlja, to je bio moj dom.
Mi smo na početku tih godina počeli da pravimo četvrti album. Uvijek sam nosila neku vrstu entuzijazma i vjere u život, šta god se desilo. Ekipa je počela da pravi neke pomalo morbidne pjesme i taj četvrti album nikad nije video svijetlo dana, srećom.
Naravno, rat je donio to da smo se razišli i kao prijatelji i kao saradnici. Ja sam poslije toga nastavila da se bavim džez muzikom. Devedesete sam preživjela zahvaljujući džez muzici i imala sam povremeno bendove. Ja nijesam nikad odustajala od muzike, jer nemam šta drugo ni da radim, ni da vjerujem u nešto drugo zato što sam toliko u srcima ljudi u posljednjih35 godina, jer sam se bavila istinom i životima koje svi živimo.
Nije nikom bilo lako, ali nikad nijesam mračila i uvijek sam pokušavala ljudima da usadim neki optimizam, po svaku cijenu. Drugi nijesu bili u tom fazonu, a ja sam onda našla razne saradnike.
Ovo večeras je jedna sužena varijanta, ali eto, šta znam, do korone je sve bilo u redu, a za ovo nemam riječi ni objašnjenja. Nemam pojma kako sam preživjela.
Niko nije htio da me zaposli i živa sam zahvaljujući pomoći nekih prijatelja, Nijesu htjeli da me zaposle jer ih je sramota što sam ja ja, a mene nije sramota da tražim posao? Mogu i ja da nosim gajbice, jaka sam i mogu svašta. Šta fali?
Nije stvar samo u hrani, nego u telefonskom pozivu. Mnogi koji su imali lijep život pored mene u normalnim godinama nijesu se javili. Ja im želim sve najbolje, ali su se jako ogriješili o ljude koji im ništa loše nijesu učinili. To je bez veze.
Pa i onaj koji vam loše učini treba da mu oprostite. Ja sam takva, ali sam frapirana kako su nas pustili niz vodu. Vjerovala sam da Bog ima neki plan za mene- očigledno da nije rečeno sve što je trebalo.
ANALITIKA: Jedan od osnivača Oktobra 1864 bio je Željko Mitrović, koji je poslije napravio poslovnu karijeru (vlasnik TV Pink- prim.aut)
JOVIĆEVIĆ: Ja i Željko smo napravili Oktobar. Mi smo u Zemunu počeli da radimo, upoznali smo se kao srednjoškolci i on je svirao bas kao zmaj. On i dan danas svira.
Ja poštujem njegov izbor. Čovjek je odabrao da se bavi nekim drugim stvarima ali on kad uzme bas u ruke tu prestaje sva priča, Možete vi da ga mrzite i da pričate šta hoćete, ali kad stane na binu to je druga dimenzija. Nije sebe našao tu i pošteno je rekao “Idem, hoću da se bavim nekim drugim stvarima”. Snimio je drugi album i otišao svojim putem.
Zahvaljujući njemu su snimljena ta dva albuma, a treći “Crni ples” je snimljen u Podgorici. Nakon toga smo se sreli poslije dugo vremena - on ima svoj bend, ja imam svoj, ali meni je želja da s njim snimim još nešto i nadam se da ću u tome uspjeti, ako čovjek nađe vremena.
ANALITIKA: Kako biste opisali saradnju sa Milanom Mladenovićem i EKV?
JOVIĆEVIĆ: On je bio moj brat i štitio me, a sa ostatkom EKV nijesam bila toliko prisna. Nijesam bila toliko druželjubiva, ni tad ni sad.
Milan mi je rekao da mu treba neko na bini ko će sa njim da pjeva. Bez razmmišljanja sam prihvatila. Lijepo smo se družili. To je bilo jedno iskreno prijateljstvo. Muzika nas je spojila.
Imali smo ideju da napravimo zajedno jednan album, ali nijesmo uspjeli. Ja sam bila njegova, on je bio moj prijatelj i brat. Ako je neko ostavio trag, generalno, u srcima ljudi onda je to on. Milan je uvijek govorio šta misli i nije baš uvijek doživljavao razumijevanje od saradnika ali je uspio da kaže to štomisli. Njegova muzika je ostala u amanet mlađim generacijama. Mi kad izvodimo njegove pjesme to je vrlo lično.
ANALITIKA: Poslije Oktobra ste 10 godina sarađivali sa bendom Rič bič, potom ste sa džez pijanistom i kompozitorom Vladom Maričićem snimili album Magija koja ne prestaje. Sad sarađujete sa bluzerima…
JOVIĆEVIĆ: Sad sarađujem sa prijateljima. Sad nema forme. Sad ima samo onaj ko hoće da radi i onaj ko hoće da putuje u najudaljenija krajeve svijeta. Ko je hrabar i ko ima petlju da se usudi da krene na put ja s njim radim. Dakle, nemam konkretan bend, nego imam prijatelje sa kojima uživam.
Imam dvije nove pjesme. Sa mojim prijateljem Kizom bluzerom, koji me praktično doveo ovdje u Podgoricu, radim na četiri nove pjesme, a postoji još jedna ekipa sa kojom radim i radićemo neke male festivale.
Teško je planirati u ovim okolnostima, otkud znam šta će biti sjutra, ali bitno je da radimo. Bitno je da putujemo i da smo živi.
ANALITIKA: Koliko ste sebe pronašli u različitim muzičkim pravcima? Koji pravac vam je intimno najbliži?
JOVIĆEVIĆ: Nemam taj problem zato što nikad nijesam žanrovski razmišljala, Ja sam razmišljala lično, Dobila sam priliku da formiram neki svoj stil i to je to- nema to ime, to sam ja. Onaj ko kaže “idem da slušam Tanju Jovićević” zna šta ga čeka. Ja samo slijedim svoj put i svoju zvijezdu. Sve ove večeri, na kojima se mogu čuti rok, bluz i džez, služe tome da se ljudi opuste, a ne da moraju da nam tapšu i da nas dižu u nebesa.
Ne postoji žanr kojem bih se priklonila, ali kad bih baš morala da odgovorim rekla bih za sebe da sam gospel/soul/fank pjevačica.
ANALITIKA: Jeste li porijeklom iz Crne Gore?
JOVIĆEVIĆ: Sa Rijeke Crnojevića. Međutim deset godina nijesam bila u Crnoj Gori. Ja sam vam za moju rodbinu hajduk. Mene su svi odbacili. Ali polako se vraćaju korijenima, a ja nikad nijesam zaboravila odakle sam.
Čini me ponosnom što sam baš sa Rijeke Crnojevića. Mi Jovićevići smo čudni - kad smo cool cool smo, kad smo nenormalni nenormalni smo. Jako sam ponosna što nosim to prezime, mada nijesam prihvaćena ni od svoje porodice, ali trudiću se da mi oproste mada ne znam ni ja šta. Tražiću oproštaj, iako ne znam za šta.
ANALITIKA: Pomenuli ste da je treći album Oktobra “Crni ples” snimljen u studiju Radija Titograd 1990. godine. Kako je došlo do toga i sa kim ste sarađivali na tom albumu?
JOVIĆEVIĆ: Mi smo bili prvi koji smo dobili zeleno svijetlo da probamo tehniku. Proveli smo mjesec dana u studiju i interesantno je da niko tu ni prije, ni poslije nas, nije radio. Šteta.
Sarađivali smo sa Bobom Stanišićem- njega se jedino sjećam jer je on bio u studiju. Naša ekipa je tada bila tamo, na čelu sa Milanom Mladenovićem. Spavali smo i jeli u studiju. Bobo nam je mnogo pomogao.
ANALITIKA: Da li smatrate da je hendikep što se istovremeno sa Vašim koncertom održava finale Evropskog prvenstva u fudbalu?
JOVIĆEVIĆ: Gledam i ja fudbal. Gledaćemo zajedno utakmicu, šta ima veze. Ne može to da škodi, fudbal je dobra stvar.
Primjetila sam da se na ovom Evropskom prvenstvu igra fudbal kao nekad. Krlja se, znamo gladijatorske fazone, ali igra se starinski, lijep fudbal. To mi se jako sviđa.
Ja volim fudbal jer je moj pokojni tata igrao za ekipu Lovćena kad je ušla u profesionalnu ligu. Tada se prelazio put od krpenjače do profesionalne lige.
Meni je otac usadio ljubav prema sportu generalno. Bavila sam se plivanjem i odbojkom. Tako da dobar fudbal znam da cijenim.
