„Sve je odveć tužno da bi bilo ružno“.
Oprosti mi Vito, dodajem, da tužnije i ružnije ne može biti.
Koliko kukavičluka treba za hrabrost i koliko hrabrosti za kukavičluk, zapitao se Vito Nikolić, čovjek koji je bez svega mogao.
Bez ruku, bez nogu, bez glave se osjećao čak i komotnije.
Ali bez srca, bez srca ne mogu, tog malenog srca svojeg i svačijeg, reče.
Pjesnik, boem, buntovdžija, napisao je najljepše pismo svojoj učiteljici u kome konstatuje kako u vrijeme rata, zime, gladi, bodljikave žice nije, bogme, bilo jednostvno naučiti nekog da zavoli ptice.
Vito koji je mogao samo još po neki osmjeh da slaže.
Vito, Nikšićanin, od topola brezovačkih, milovane pogledima umirućih…
Sve hoću da se odaljim od njegovih medaljona poetskih, koje bi kao kolanu trebalo nanizati i nositi oko vrata, ali opet stih njegov iskoči kao znak pored puta.
„Umoran već i malo gorak
od svega što se zbilo i što nije,
on ide tiho, korak po korak,
ulicom – ko rubom provalije“…
Da smo na rubu provalije dokazuje najnovoja isplata za nikšićke (u)sluge.
A sultan šakom i kapom iskeširao je dva miliona za Vitov Nikšić.
Ima li para za nebo koje nije niđe plavo kao iznad Crne Gore?
Ima li cijene za ono što je najskuplje a ništa ne košta?
Da nam drugi kuću redi i da nam zapovijeda.
Da nam mete i frega rodni prag a krov na dvije vode obrće.
Usred Vitovoga Nikšića. Za dva miliona iz Vučkove glave.
I opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću i opet crne, tamne slutnje, i opet sam si Nikoliću.
Ovoga puta progovara kćer Vitova.
Jer plima krvi raste.
Kako drugačije i kako dalje od očevog čela?
Danica ne da na rasprodaju rodni grad svoga oca. Odbija svaki cent iz četničke šajkače.
Neće eVre kćer velikoga oca ni za jedan projekat koji crnogorskom sokolu lomi krila.
Jer je čelo oca ognjište duše!
Jer je riječ njegova i zublja i zavjet.
Jer je Crna Gora „glava i šaka k nebu podignuta“.
Velika pjesmo bačena u stijene, samo pjesma možeš biti i ostati !
Nikako pognuta na koljena jer to niko tvoj nije bio.
Belveder te osvjetlao u ovome čemernome jadu današnjice.
Za šaku ljubavi svih koji te volimo. Ne šaku eVra da bi te drugi imao.
Da bi te oteli, ponizili i u svoje mračne ambare smjestili, da te čerupaju i da ti ime mijenjaju.
Mi ne mrzimo i ne kidišemo na tuđe.
Mi samo čuvamo i svoje ne damo.
I zato smo Montenegrini i ništa naše nije naše, zbore nam nečastivi.
Ni tamjan na tamjan u našim crkvama ne daju da miriše.
I plavet bi našeg mora da ugase i ferao da nam ne svijetli. Mjesečinu bi da nam otmu.
Ni svici da naši nijesu, nego da ih uvozimo. Da nam jezik otruju i da tuđinski zborimo.
Da nam brata nametnu a svojega da prodamo na tezgu buvljaka njihovog.
Za nas je rodna i topla plodna zemlja njihova Srbija. Beograd je bijeli grad i volimo ga. I sve dobre ljude u njemu. Ali Cetinje i Crnu Goru volimo više i iznad svega!
Vazda je žito njeno zlatom mirisalo i hljeb dobrotom vrijednih ljudi.
Danas to nije ni kruh ni mlijeko sa toplog dlana.
Danas je prevara i zavjera i laž i kavga.
Šovinizam i fašizam, izdaja i otrov. Mjesto sunca sija pogibija.
Nećemo, kazala je Danica Vitova u moje i ime nas čija je sloboda lovćenski krš.
I riječ munjama oživjela sa molitvom za opstanak Crne nam Gore i vječnost imena njena.
Noći skuplja svakog vijeka, od obraza i Čovjeka, uzvikujem!
Lako mi je završiti ovu priču kad na sve nedoumice i sva pitanja, sve početke i krajeve Vito ima riječ.
I ima poruku kao medalju koju mu ne mogaše staviti na grudi.
Istina, šetalištu u Nikšiću dadoše njegovo ime. Ime, znak čovjeka.
Čini mi se najboljim završetkom je poruka njegovim vršnjacima i drugovima među kojima je bila i moja mati :
„O nama je malo rečeno, drugovi vršnjaci
I niko nam ništa ne stavi na grudi
Za to što smo smjeli da budemo dječaci kad mnogi nijesu smjeli biti ljudi“!
Moj uzdah je kliznuo do knjige koja mi čuva um.
