Prije koju godinu istakao sam da kad se za koju deceniju ili vijek kakav društveni analitičar pozabavi analizom našega doba, zasigurno će biti začuđen kako medijsku i svaku drugu pažnju zavrijede gomile stupidnih i besmislenih ideja, a kako do javnosti ne dopru ili brzo izblijede valjane ideje čije bi ostvarenje vodile društvenome prosperitetu. Jedna je od takvih ideja da je Njegoš genocidni pjesnik.
Koliko god bila besmislena i glupa, ta je ideja toliko puta ponovljena da nije bespredmetno ukazivati na njezinu besmislenost. A zasnovana je na dekontekstualizaciji pojedinih stihova iz dramskih dijaloga u Gorskome vijencu. Njegošev Gorski vijenac djelo je koje prikazuje crnogorski život u svim njegovim segmentima – prikazuje život zaraćenih „vlaha“ i „turaka“, njihove groteskne i krvave pobjede, užasne poraze, svadbu i sahranu, dokolicu, njihovo poimanje svijeta ograničenog brdima oko njih, i njihova nesrećnog poglavara što do kraja teži da izbjegne zakulisnu (u bukvalnome značenju te riječi) istragu, kojega svi interpretatori identifikuju s autorom djela, pa čak i oni koji Njegošu spočitavaju antiislamizam. Njegošu se post mortem spočitava genocidnost i antiislamizam zbog genocida što su ga u naše doba primitivne i neobrazovane horde počinile recitujući njegove stihove – izvađene iz konteksta. Te genocidne horde dale su tim stihovima nov kontekst. Ali prišivati Njegošu genocidnost zbog toga gotovo je ravno pokušaju abolicije onih koji su realno krivi za genocid. Njegoša treba vratiti njegošolozima.
Zagovornici teze o Njegošu kao genocidnome pjesniku obično ističu ove stihove:
Nego udri dokle mahat možeš, / a ne žali ništa na svijetu! / Sve je pošlo đavoljijem tragom, / zaudara zemlja Muhamedom ili: Udri za krst, za obraz junački, / ko gođ paše svijetlo oružje, / ko gođ čuje srce u prsima! / Hulitelje imena Hristova, / da krstimo vodom ali krvlju! / Trijebimo gubu iz torine!, ili: No lomite munar i džamiju, / pa badnjake srpske nalagajte / i šarajte uskrsova jaja, / časne dvoje postah da postite; / za ostalo kako vam je drago!, ili: Kako smrde ove poturice! itd.
Ovako izvučeni iz konteksta, navedeni stihovi bi mogli ići u prilog tezi o genocidnim i antiislamskim porukama njegova djela.
No zanimljivo je da ih iz konteksta jednako izvlače i oni koji su vršili genocid u potonjem ratu kao i oni što brane i zastupaju žrtve toga genocida. Ako se složimo s njima, zaključak je jasan: Za genocid nijesu krivi oni što su vršili genocid nego Njegoš koji ih je tome stihovima podučio.
S druge strane, postavlja se pitanje što ćemo s ovim stihovima koji ne samo da su Njegoševi no potiču iz istoga djela kao i oni maloprije citirani:
O Stambole, zemaljsko veselje, / kupo meda, goro od šećera, / banjo slatka ljudskoga života, / đe se vile u šerbet kupaju; / o Stambole, svečeva palato / istočniče sile i svetinje,- / Bog iz tebe samo begeniše / črez proroka sa zemljom vladati! / Što će mene od tebe odbiti? / Sto putah sam u mojoj mladosti / iz mindera u zoru hitao / na tvoj potok bistri i čudesni, / nad kojijem ogleduješ lice / ljepše sunca, zore i mjeseca. / U nebu sam, u moru, gledao / tvoje kule i ostre munare, / s kojih su se k nebu podizali / u svanuće, u divnu tišinu, / hiljadama svešteni glasovi, / glaseć nebu ime svemoguće, / zemlji ime strašnoga proroka. / Kakva vjera s ovom da se mjeri? / Kakav oltar bliže neba stoji?
Ko ne zna da je ovu stihovanu apoteozu islamu i Carigradu spjevao Njegoš, mogao bi se lako prevariti da je riječ o kakvome islamskom pjesniku i misliocu.
Ako ni to nije dovoljno, evo još stihova koji bi se izvlačenjem iz konteksta mogli protumačiti kao poziv na širenje islama:
Gergeleze, krilo od sokola, / te na hata u raju poleće, / samovoljno, bez nikakva zora, / pred Proroka priđe da izađeš; / hurije te divne zarobiše / te si nama tako zakasnio. / Izlaz k nama, časa ne počasi, / na tvojega krilata halata! / Ne zaborav' sablje i miždraka / i tvojega biča paklenoga, / jer su vlasi uši podignuli, / da okupiš stoku u torinu. / Vuci su ti ljuto pogladnjeli; / nek ti sine sablja damaskija, / da ne laju paščad na Proroka! Ako je kome i ovo nedovoljno, neka pročita Gorski vijenac pa će naći još takvih stihova na osnovu kojih će, provjerenim istrzavanjem stihova iz konteksta, lako moći da „dokaže“ kako je Njegoš zagovarao ne samo proislamsku no i antihrišćansku ideologiju.
Gorski vijenac nije istoriografsko nego pjesničko djelo i nastalo je prije više od vijek i po, pa ga u skladu s tim treba i tumačiti. A sve zloupotrebe Njegoševih stihova, koje su selektivno napamet učili oni koji su doveli do krvavoga raspada bivše države, potekle su upravo zbog toga što je njegovo djelo tumačeno izvan konteksta – konteksta vremena i konteksta književnosti. Insistiranje na Njegoševoj genocidnosti samo je još jedan vid zloupotrebe pjesnika, zloupotrebe koja u konačnici ide na ruku onima koji su u Njegoševo ime vršili zločine.
