Zla vremena imaju jednu važnu okolnost, a to je da imaju svjedoke, pouzdane i neupitne, mnogo bolje od onih što ih imaju zvanična i nezvanična povijest. Tako dramaturg i pisac Božo Koprivica govori o Mihailu Laliću, tvorcu monumentalnih naracija o Crnoj Gori, kako to ističu neki drugi književnici i književni kritičari. Djelo Mihaila Lalića neodvojivo je od njegovog antifašizma, on je svojim djelom i životom bio borac protiv fašizma. A to barem na ovim našim prostorima znači i prelazak iz patrijarhalnog u građansko društvo. Kakvi su nam prelasci, vidimo. Korak naprijed, dva nazad.
Priča o svjedocima je priča i o nama danas. Sloboda koju nam je pružila tročlana koalicija, svoju godišnjicu je obilježila suzavcem, gumenim mecima i šok bombama. Hapsili su i majice sa likom Sv. Petra Cetinjskog, Petra I Petrovića Njegoša, vladike i vladara crnogorskog. Hapsili zbog ustoličenja onoga koji u svojim ,,blagim i bogougodnim govorima“ jedinu riječ koju nikad neće izgovoriti je Crnogorac i crnogorski – narod, jezik, kultura, crkva.
Arhiv medijskih tekstova koji nastaje ovih dana, i ne samo ovih dana potpisuju dobro poznati autori i neki novi autori. Nijesu to sasvim redovna reagovanja i kolumne. Oni su svjedočenja i svjedočanstvo o ponavljanju čina koji računa na pokoravanje Crnogorstva. Njihova dokumentarnost začinjena je prije svega dostojanstvom i kuražna je. Duhovita uprkos zebnjama da mračni umovi koji kidišu na suštinu Tvog bića imaju poluge moći u kojoj tako olako govore o građanskom ratu. Za njega optužuju najbolje i najtalentovanije. Zamislite um koji jednog Andreja Nikolaidisa poredi sa pink istoričarem Rakovićem. Uporedite svjedočenja takvog monstruma sa svjedočenjem i literaturom Nikolaidisa. Pisca koji već ima svoje sigurno mjesto unutar savremene evropske književnosti. I ništa što je savremeno crnogorsko i evropsko za njih ne vrijedi i nije im bitno.
Nemaju oni ni znanja ni osjećaja za takve sadržaje. I ne samo za crnogorske, nemaju oni znanja ni osjećaja ni za vrijednosti srpske kulture, kulture otpora duhu palanke koja predstavlja bogat arhiv autora koji, nažalost, nikad nijesu postali vrijednost za srpske političke elite. Politička elita Srbije živi u mitomanijama, a domet im je pjesma Kad vojska na Kosovo opet krene ili dođe, nisam siguran kako tačno glasi pjesma ,,radosnica“ u jutru nakon čuvenog ustoličenja ili kako je glasio naslov jednog novinskog teksta jutra ,,suzavca sreće za ekipu u manastiru“. Dobro je primijetio pisac i političar Vuk Drašković, bilo je i veselijih sahrana na Cetinju, od ovog ustoličenja. Možda je mislio na jednog ,,veseljaka“ koji posebno obožava baš sahrane, Matiju Bećkovića, a možda i nije.
Nova lica fašizma naravno da su tu. I kada su manje vidljiva ili eksplicitna, kao lica četnika u govoru i dizajnu ratnog vremena Drugog svjetskog rata, a svjedočimo ih i vrlo eksplicitno, znamo da još živimo hajku. Njihov san, politika i djelanje dešava se pod sloganom Za kralja i otadžbinu. Ironija je kada svjedočimo da se ubiše od dokazivanja da su antifašisti. Tom sloganu krvomutnika ovih dana desio se jedan sasvim jednostavan slogan - MRŠ! To mrš treba čitati tako da proizvede dejstvo da nam sahrane ne budu veselije od proslava i da znaju da dio nas nikada neće biti u njihovim srcima, jer su nedostojni puno toga ljudskog.
Misliti o Laliću ovih dana znači afirmisati i sabirati sve svjedoke koji čuvaju naše mentalno zdravlje, kao i osjećanje da je Crnogorstvo bogato ličnostima koje Crnu Goru nose u sebi i koje bez kompromisa govore o našim ponorima.
