Jedan je odbjegli presuđeni prestupnik, drugi je pak politički namještenik i zaštitnik beogradskih i velikosrpskih interesa. Kako kažu oni upućeni, Raonić je mimo zakona i propisa izabran na funkciju na kojoj je. Opet, kako kažu upućeni, Sveto je mimo zakona i propisa činio štošta, pa je u skladu sa zakonima i propisima osuđen za ono što je mimo njih činio.
Dalje, obojica valjda računaju na kolektivni idiotizam i nesposobnost razumijevanja elementarnog te se u skladu s tim kvalitetno zajebavaju s nama. Prvi se poziva na pravoslavlje, majčicu Crkvu, Srbiju, Rusiju i optužuje svog nekadašnjeg drugara i partijskog patrona da sve nabrojano ugrožava, dok drugi, s pozicije generalnog direktora Javnog servisa sve to svojim činjenjem brani. Od koga brani, to je već misterija. I ne samo da brani, već promoviše na sva zvona i kroz sve resurse televizije koja bi trebala biti crnogorska.
Dok se prva žrtva iz izgnanstva, htjedoh reći bjekstva, jada kako je stradao kao Isus, a svom nekadašnjem saborcu Đukanoviću dodjeljuje valjda ulogu Pontija Pilata, žrtva broj 2 lucidno primjećuje da ga napadaju “NVO, neke kolege i crnogorski desničari”. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj žrtvi jeste da ne govore istinu. Oni manje skloni eufemizmima rekli bi da lažu.
Da su 70-te zaista bih pomislio da su obojica, na nekom hipi tulumu, progutali LSD ili nešto slično, jer ovakve halucinacije nije moguće drugačije objasniti. O Svetu i njegovom stradalničkom putu znamo sve. Za razliku od Isusa Svetovo postradanje je trajalo punih 3 decenije. Za razliku od Isusa Sveto je nosio brendirane sandale. Kad jednog dana Aleksandar Vučić konačno odluči da Crnoj Gori preda odbjeglog disidenta Svetozara Marovića, očekujem da će ga ovaj tugaljivo i iznevjereno pogledati i zavapiti: Eli, Eli, lama sabhtani?! Jer, to je Sveto.
Žrtva broj 2 u svome obraćanju gledateljstvu Javnog Sputnjika navodi da je izložen napadima nvo sektora, nekih kolega i crnogorskih desničara. Pod 1: Ako ga i napada NVO, tome nije razlog njegovo pretvaranje Javnog servisa u RTS, ili TV Banjaluku. Pod 2: Ne znam na koje kolege misli, jer novinari mu nijesu kolege.
Čovjek koji je na funkciju direktora došao intervencijom političkih partija, bez novinarskog zvanja i znanja, ne može ljude koji su decenijama u novinarstvu zvati svojim kolegama. Njegove kolege su političari iz aktuelne vlasti. Pod 3: Crnogorski desničari postoje samo u zlonamjernim, instruiranim ili velikosrpskom propagandom lobotomiranim umovima. Kad je riječ o direktoru Javnog servisa u pitanju je, čini se, ovo prvo.
Na kraju, direktor Javnog servisa je svojim lamentom ipak objasnio sebe i svoju ulogu u svesrpskoj revoluciji. Zanimljivo – nije se požalio da ga napadaju srpski desničari, recimo: Mićovićeva pseudoreligijska organizacija i bliska joj razna vjerujuća bratstva, mimeri fašisti, kosovski božuri, kraljevići, obilići i slično. Jer ga i ne napadaju. A ako te takvi ne napadaju, onda je, ipak, sve jasno.
