Piše: Vladimir MARAŠ
Prvo pulufinalno veče najveće smotre kiča održano je u utorak u, čini mi se, nikada ljepšem ambijentu za neki TV spektakl kakav je Eurosong. Montenegro je imao čast da otvori manifestaciju, sistemom - prst u oko. Tako je na kraju i bilo. Ne uđosmo u finale, ali - reklo bi se - nikakve štete. Ne uđosmo, ne zbog posebnosti Ramba Amadeusa, već zbog specifičnosti umjetničkog izraza koji očigledno njeguje savremena Evropa, čusmo u nastavku takmičenja. „Grand show“ lakih, najlakših nota je, i ovog puta, ostao dosljedan svom standardu.
Po mom mišljenju, misija Ramba Amadeusa je izvršena za čistu desetku i u skladu je sa onim što se od njega i očekivalo. Makar sam ja očekivao, za vas ne znam. Dakle, dosljedan sebi. Bio, ispoganio se i vratio se. E sad... da se razumijemo... Mišljenja sam, i da je Montenegro poslao najbolju pjesmu svih vremena, bilo bi uzaludno. Jednostavno, u tim ESC igrarijama Montenegro je druga liga. Nisam nesrećan zbog toga. Nekako, ponosniji sam na njegov nastup od utorka i časni i očekivani neulazak u finale nego na činjenicu da bismo možda bili u finalu sa nekom „limunada“ pjesmom po tekućim standardima od kojih se svakom, ko iole koristi internet i dostupna mu je svjetska muzička baština, prevrću džigerice.
Svjestan činjenice da Evropa ne voli ogledalo i poruku koja joj je stigla iz malenog Montenegra, nada je ipak umrla posljednja. Napeto se čekao deseti učesnik finala. Kada je objavljeno ime zemlje koje u prevodu ne znači „Crna Gora“, bilo je jasno da je Rambo stihom „I have no ambition for high position in this competition with air condition“ - postigao cilj.Paralelno sam pratio šta se dešava na socijalnim mrežama poput Facebook-a i sve popularnijeg Twitter-a i, gle čuda, shvatio da su „pljuvači“ našeg predstavnika upravo naši! Ovdašnji, domaći. Očigledno, kao nacija nismo shvatili važnost pojavljivanja na ESC na ovaj način. U isto vrijeme, naše komšije sa EX YU prostora su mahom zavidjele i čestitale Montenegru na hrabrosti i britkosti da se usred Evrope, istoj ukaže na manjak kriterijuma, na fin, umiven, upravo evropski način.
Uvidjeli su to neki drugi, oni, kod kojih je nastup Ramba Amadeusa ipak na neki način bio specifičnost ovogodišnjeg Eurosonga. Mnogi ugledni evropski mediji su vrlo afirmativno pisali i o Rambu Amadeusu, i ništa manje o državi koju je predstavljao. Upravo je u tome bio benefit Rambovog odlaska... Skrenuti pažnju intelektom, buntom, porukom, dobrim zvukom, stavom koji je u modernoj Evropi postao rijetka vrsta. Ali ne i u Montenegru, ovog puta zahvaljujući Svjetskom Kilo Caru. To je kvalitet kojim bi trebalo da se dičimo i koji nosimo sa sobom na putu integracija.
Rambu nije bilo lako. Preuzeo je breme crnogorske posebnosti, breme koje opterećuje, jer i mi sami ne vjerujemo da smo sposobni da budemo ravnopravni u „toj“ Evropi. Negdje je to i istina. Ponašamo se neevropski. I dalje izbacujemo smeće kroz prozore svojih automobila vozeći se ka turističkim centrima ekološke države Crne Gore, i dalje volimo da prođemo kroz crveno svjetlo na semaforu ubjeđujući policajca da je bilo žuto, i radimo još puno stvari kojih ne smije da bude ako si u Evropi.
Na kraju, ispratili smo ga sa polovičnom podrškom. Prozivali smo ga da se „prodao“ vlastima, onda nismo bili sigurni da li ima crnogorsko državljanstvo, onda nas je razočarao jer je „do skoro govorio da je ESC kič“... Pa, naravno da jeste i, ako je ko to dokazao, onda je to Montenegro!Htjeli ili ne, to smo mi. Ovakvi i onakvi, puni kritike za drugog, ne gledajući sebe i u sebe. Tražili smo razlog da osporimo čovjeka, umjetnika, koga bi, da im je moglo biti, svaka od bivših jugoslovenskih republika rado vidjela kao svog predstavnika, bilo gdje, pa i na Eurosongu. Polovini Crnogoraca, ovaj što je njihov, nije valjao.
Dragi moj Rambo Amadeus, vrijeme će pokazati da si uradio srcem ono što se i radi srcem za svoju zemlju. Nevjernih, sujetnih i zluradih će vazda biti, no i oni su naši, pa ih trpi, kad si već zagrizao. U zemlji „amaterskog profesionalizma“ ili, još preciznije, „profesionalnog amaterizma“ još si dobro i prošao: od ideje, pripreme, pa do realizacije. Dočeka na aerodromu neće biti, da nemaš dilemu. Nisi ušao u finale.
Nego, da se vratimo na početak ovogodišnje crnogorske ESC priče, kako i dolikuje... Da vidimo mi hoće li zbog ovog nastupa biti kakvih turista više nego prethodnih godina; valja nam preživljavati, Grčka mi nije za brigu.
(Foto: Facebook, EBU)
