U izolacionoj dosadi đavoli se legu i ne znam šta me drugo, osim njih, moglo natjerati da gledam Skupštinu. Odavno nisam ljubitelj tih hepeninga jer su, bez obzira na značaj parlamenta i važnost odluka, plenumi prerasli u trivijalne rialiti programe. Naročito ona skupštinska noć sa kafanskim lumperajskim završetkom, gdje su letjeli kompjuteri mikrofoni, psovke i i uvrede i upaljena petarda sa suzavcem. Srećom neispravna.
A što inače gledati? Tri živa nastupa doktora dnevno, jednolične „dnevnike“ raznih medija i ubitačno dosadne tok-šou emisije. I tako sam zavšio na prenosu iz Skupštine, nakon koje zbog beznađa nisam mogao da mislim, i činilo mi se da nestajem, odnosno gubim bivstvovanje.
Mislite da pretjerujem? E pa mnogo pametniji od mene Dekart je rekao „cogito ergo sum“, odnosno „mislim dakle postojim“. A meni se prosto oduzela moć mišljenja od prizemnosti i prostakluka. Posljednjim trzajem instikta, zakačio sam se za sumnju i počeo da mislim. Ali ne za balkansku potmulu sumnju, koja automatski ima karakter stava i presude, već Dekartovu kartezijansku metodsku sumnju koja služi kao pobuda za mišljenje i propusnica u predjele uma i koja uvodi um u stanje opše upitanosti.
I što sam izmudričio? Pa, ništa duboko i epohalno, jer se u mutnoj plićini naše stvarnosti takvi uvidi teško mogu izroniti, ali mislim da su mi uvidi iskreni i dobronamjerni. Prvi je bio da Skupštinu treba ukinuti jer ovakva ničemu ne služi, a onda sam, užasnut, shvatio da to vodi u diktaturu i odmah dilitirao ovaj zaključak. Ali kako promijeniti sve ove uzaludnike koje je narod „demokratski“ izabrao? Glas naroda je glas Boga, rekoše stari Latini. Možda zamijeniti narode i njihove Bogove? Kažete nerealno, nedemokratski i ne može!? Hajmo onda uvesti da niko ne može biti više od dva puta poslanik i počistiti ovu žabokrečinu od nezamjenjivih i bogomdanih prosječnjaka, e će nam ovako skupštinske stolice postati nasljedne, a ideologije i paradigme nastale u ludilu ratnih godina i tranzicije, vječne i nepromjenjive.
Tačno je da su organi vlasti odradili lavovski dio podrške i svi to znamo i priznajemo, ali to nije donatorstvo i volonterstvo već - obaveza onoga ko je na vlasti
Evo na primjer, Simović je mudrolijaški pokušao da veliku podršku naroda naporima državnih institucija, službi i Nacionalnog koordinacionog tijela u borbi protiv epidemije proglasi plebiscitarnom podrškom DPS-u u predvečerje ovogodišnjih izbora i naravno njemu kao predsjedniku NKT. Tačno je da su organi vlasti odradili lavovski dio podrške i svi to znamo i priznajemo, ali to nije donatorstvo i volonterstvo već - obaveza onoga ko je na vlasti. Bože, kako mu od doktora iz NKT i predsjednika i premijera ne pređe nimalo gospodstvenog osjećaja za politiku u realnom životu.
A što reći za srboklerikalistički dio poslanika? Ispod decibela vulgarne kritike djelovanja crnogorske vlasti u borbi protiv epidemije, mogao se lako uočiti pokušaj glorifikovanja brutalnog vučićevskog vanrednog stanja i cjelodnevnih klovnovskih istupa njega i njegovih patuljaka. No, ne interesuje me Front i drugi srboljubi; prva ozbiljna i dosljedna vlasti će ukinuti pravo na takva ludiranja.
Ali, kako inicirati ljude srpske nacionalnosti da ozbiljno i racionalno biraju i postoje u predjelima duha? Ispada kao da Srbin ne smije da sumnja jer je sve - od vanjske do unutrašnje politike, istorije i kulture i nacionalnog identiteta i uma i razuma - zaštićeno vjerom u Boga koju popovi SPC, poput epidemiologa, stalno testiraju i mjere pomoću kašičica i drugih vudu testova i podstiču srednjovjekovnim masovkama. Braćo Srbi, ne morate sumnjati u Boga, jer on kao savršeno biće, nužno postoji; nije moguće ni zamisliti Boga koji ne postoji, jer priroda Boga nema manjkavost. Ali sumnjajte u crkvu, u Sinod, u sveštenike, jer sve to čine samo ljudi koji su kao i vi samo Božija stvorenja prema njegovom podobiju. I ne zovite Amfija oče, jer osim biološkog samo vam je Bog otac.
Ne dozvolite da vam svaki parohijski mantijaš postavlja više vjerskih, životnih i društvenih regula nego što vam je Tvorac ostavio zapovijesti. On reče i „Bogu Božije, a caru carevo“ i razdvoji crkvu i državu. Zato molite se Bogu, a na sve drugo primijenite metodsku sumnju i mislite i postojite kao svi mi. Čekaju nas neizvjesna vremena, zato odmah dajte sumnji maha i mislima krila.
