Napominje da je mnogo važno da umjetnik dođe do faze kad može da bira što želi da radi, ali da su pogrešne odluke ono na čemu je zahvalan.
“Zahvalan sam na greškama jer sam upravo iz njih mnogo naučio. Nemam vremena da gledam sebe nakon svake uloge, ali uvijek provjeravam dvije stvari: da li sam fizički lik koji bi trebao da budem i da li je u glumačkoj lagi sve kako treba”, objašnjava Obradović.
Dodaje da je Crna Gora malo tržište u filmskoj industriji i da je gotovo nemoguće da umjetnici žive od svoje profesije, ali je ljubav glavni pokretački motiv.
“Ta potreba za stvaranjem, za kreiranjem me je odvela u režiju. Moj pogled na svijet je suviše autorski da bih ga zanemarivao”, naglašava glumac.
Ističe da je najčešća zamka kojoj su mladi glumci skloni zapitanosti da li je uloga odigrana tačno.
“Ne postoji egzaktna formula po kojoj igrate neki lik. Bitno je izraziti svoj unutrašnji pejzaž, onda postaje jako uzbudljivo i donosi određeni vid relaksacije”, izričit je Obradović.
Otkriva da je Rade Šerbedžija glavni ‘krivac’ što je upisao glumu.
“To oduševljenje me je vodilo dugo, i kada sam ga ‘srušio’ kao idola, to nije umanjilo njegove glumačke trenutke”, objašnjava Obradović.
Rušenje idola je, kako kaže, jako važno i znači oslobađanje od opsjene nedodirljivosti koju ste sami sebi nametnuli.
“Očaranost nekim ili nečim je dobra, i za karaktere poput mog to je pogonsko gorivo za stvaranje. Nije bitno da li je to ideja ili ličnost, važno je da imate neku svjetlost”, naglašava Obradović.
Ipak, upozorava, ljudi moraju prepoznati da ‘nosite svoje cipele’, odnosno da , zaključuje, imate tu osobenost.
