Da talenat nije dar kojim se razmeće, već se brižljivo čuva i nadograđuje, glumac Milivoje Mišo Obradović je, sudeći po njegovim dosadašnjim angažmanima, shvatio veoma rano, a njegovu posljednju ulogu u predstavi „Djeca sunca“ domaća publika mogla je da premijerno pogleda nedavno, u matičnom Crnogorskom narodnom pozorištu.
Iako je u pozorištu napravio kraću pauzu, publika je imala priliku da ga gleda u televizijskim serijama „Dug moru“, „Kalup“, „Senke nad Balkanom“, „Složna braća“. Takođe, zapaženu ulogu napravio je i u ekranizaciji „Branilac“, čiji će dio biti i u drugoj sezoni koja se ovih dana snima na našem primorju. Obradovića će ljubitelji kinematografije moći da gledaju i u filmu „Sirin“ Senada Šahmanovića, a autor je i scenarija za projekat „15 i po“, u kome će se prvi put oprobati i kao reditelj. Ovaj projekat je u fazi razvoja, predstoje mu određene radionice i konkursi, a snimanje je predviđeno za narednu godinu.
O posljednjoj ulozi u pozorištu, regionalnim i domaćim produkcijama, te i o crnogorskoj kulturi, Obradović govori za Pobjedu.
Na teatarskim scenama Vas nije bilo preko tri godine. Koji je razlog ove pauze i šta je to specifično u komadu „Djeca sunca“, pa ste riješili da u njemu odigrate jednu od nosećih uloga?
OBRADOVIĆ:Trebala mi je pauza od pozorišta. Odjednom mi je sve postalo predvidivo i zamorno, jer par godina, bukvalno, nijesam izlazio iz teatra. Osjećao sam da život prolazi pored mene, a žudio sam za nekim novim horizontima. U tim trenucima, za mene je uzbudljiviji bio miris magnolije nego bilo koja predstava ili uloga… odigrana ili ponuđena, svejedno… Kod „Djece sunca“ je sve bilo postupno. Prvo mi se dopao tekst, a onda i rediteljka i na kraju ekipa glumaca i glumica koje je odabrala. Osjetio sam da sve to zajedno čini jedan ambijent u kojem bi se moglo stvarati tako da zbog toga što radite malo i lebdite iznad zemlje od uzbuđenja, nekih dvadesetak santimetara… A ja taj osjećaj volim, potreban mi je. Tako je i bilo. Ne govorim o tome kakav smo rezultat postigli, već o tome da je ovakav proces za mene bio iscjeljujući. Protasov me je privukao tim svojim prštećim zanosom za jednom idejom, tim pijanstvom duha koje je i meni blisko i bez kojeg (mi) nema života.
Kroz osobenosti lika koji Vi donosite, ali i generalno, koliko mi i danas živimo u imaginarnom vakuumu? Da li nas sve veća taština čini destruktivnim?
OBRADOVIĆ:Taština će nas oglodati do kosti ako joj se ne suprotstavimo. Svako svojoj. Iz nje ide i sve ostalo. Prevelike ambicije, želja za dominacijom, razne površnosti u kojima se davimo. Ali tu možemo djelovati samo prema sebi. Ne smijemo očekivati od drugoga, ako mi sami nijesmo spremni da budemo primjer nečeg boljeg, uzvišenijeg, plemenitijeg. A to je najteže. Ali, samo tako neke stvari imaju smisla…
Gdje se nalazi danas čovjek koji je, čini se zaglavljen između gledanja na život kroz mikroskop i žrtve zarad naslijeđenih ideala?
OBRADOVIĆ:Ne gleda današnji čovjek kroz mikroskop. To je suviše detaljno za njega. On samo želi integralnog hljeba i Instagrama. Sa „ajfonom“ u džepu i sa obje noge u XIX vijeku. To je njegov imaginarni vakuum, koji ste pominjali u prethodnom pitanju. Ako budemo imali dovoljno mudrosti i mu*a da između Putina i Bajdena izaberemo Sokrata, možda nešto i bude od nas.
Imamo li snage za borbu i da li zapravo znamo i šta je vrijedno?
OBRADOVIĆ:Smatram da u svakom od nas leži snaga okeana, samo je pitanje da li smo spremni da se odreknemo komfor zone zarad promjene koja bi donijela nove spoznaje.
Šta se dešava onda kada se iluzuje rasprše?
OBRADOVIĆ:Kad se iluzije rasprše, mislim da je najvažnije što prije shvatiti da su to bile samo iluzije i krenuti dalje. I svakako, „pjevati“ o njima kao o jednom svjedočanstvu pređenog puta. A, onda od naše snage zavisi naš oporavak.
Dio ste brojnih regionalnih televizijskih projekata, koje publika voli, a kritika glorifikuje. Pored Vas, u nekim od tih ekranizacija pojavljuju se i još neki od crnogorskih glumaca. Koliko su ovakve saradnje važne, kako za napredak, tako i za umjetničku koheziju u regionu?
OBRADOVIĆ:Za crnogorske glumce je jako važno da snimaju i sarađuju sa ljudima iz regiona i to se sve više događa. Prije svega zato što imamo sjajne glumce koji u našoj zemlji nemaju mnogo prilike da snimaju, jer je ta vrsta produkcije kod nas na respiratorima mnogo prije nego što je „udarila“ korona. A onda i zbog tog fenomenalnog osjećaja koji vas obuzima kad ulazite iz jedne u drugu ekipu, mijenjate saradnike, ambijente, teme, uloge, upoznajete razne inspirativne ljude i na kraju, možete da zaradite tako da živite pristojno i da nijeste nikome dužni. Postoji ozbiljan broj crnogorskih glumaca koji je već afirmisan kroz regionalne televizijske projekte. O njih se produkcije grabe. A što je najveći paradoks – daleko više regionalne nego domaće.
Jesu li ovakve ekranizacije napravile značajan pomak kada je ovdašnja produkcija u pitanju (naročito „Senke nad Balkanom“) i koliko je to važno, ne samo u umjetničkom smislu, nego i zarad stvaranja i njegovanja publike?
OBRADOVIĆ:Kvalitet regionalnih produkcija je na veoma visokom nivou, naročito u domenu kamere. Tu smo rame uz rame sa svjetskim produkcijama. Mislim da je sad pravi trenutak da se malo promijene i teme tih serija, da se malo izađe iz „krimi-džimi“ varijante, jer je uticaj na mlade ljude ogroman. I ne samo na mlade. Zato navijam za nove naslove koji bi malo više afirmisali neke plemenitije vrijednosti, da bi shvatili da je ljepši i jači Don Kihot od Don Korleona, da je ljepše pjevati nego rušiti i da nema ničeg časnog u likovima okorjelih mafijaša, koji nam se serviraju kroz raznorazne sadržaje, ubjeđujući nas u njihov kodeks časti, jer su u borbi sa protivnikom za narko ili neko drugo tržište odlučili da mu ne pobiju cijelu familiju već da samo njemu odsijeku glavu i na taj način riješe problem.
I dok su pojedinci – glumci i reditelji, zastupljeni u regionu, koliko naše teatarske kuće nalaze put van naših granica? Stvaramo li repertoar relevantan za regionalnu i evropsku publiku?
OBRADOVIĆ:Mi prije svega treba da razmišljamo o tome kako ono što radimo utiče na lokalnu zajednicu, na naše okruženje. Ne treba praviti predstave da bi mi Evropi pokazali kako smo joj dorasli. Nego da probamo onog pored sebe da probudimo, osvijestimo, umijemo, zagrlimo, zanesemo ljepotom, uzvišenošću i nekim plemenitim vrijednostima o kojima se nigdje više ne priča, jer se ljudi posmatraju kroz broj folovera i lajkova. I zato pozorište, u ovom napaćenom vremenu, pod hitno mora da se okrene afirmaciji Dobrog, Lijepog, Pravednog, Uzvišenog. To je zadatak pozorišta (i generalno umjetnosti), jer je trenutak u kojem živimo takav da neko mora upaliti svjetlo u mrklom mraku ove Platonove pećine u kojoj živimo i u kojoj vladaju iluzije.
Crnogorska kultura je na niskim granama
Na kakvom se mjestu trenutno nalazi crnogorska kultura? U širem i institucionalnom kontekstu, ali i pojedinačno – jesmo li, zasuti raznim sadržajima, zaboravili da čitamo, slušamo, poštujemo jedni druge?
OBRADOVIĆ: Na niskim granama je crnogorska kultura. I institucionalno i na svaki drugi način. I to nije od juče. Najvećim dijelom je to zbog politike jer je sve usisala u sebe. I to toliko bezobrazno i bahato da je od demokratije ostalo samo „demokra.. ti.. ja“.
Tužno je što više tipkamo nego što pričamo, što se više pratimo, a manje gledamo i slušamo, sve manje poznajemo… Naravno, sve to može da se promijeni… ako nam je do toga stalo.
