Podgoričanka Jelena Nikolić još kao djevojčica je nizala perlice i pravila nakit. Strast i ljubav prema izradi nakita nijesu nestali ni kada je odrasla.
Mijenjala je tehnike, materijale, usavršavala znanje. Ističe da je to njen način za opuštenje te da uživa u izradi nakita. U svaki komand uloženo je, kaže, mnogo ljubavi i truda, pa joj je, kako dodaje, ponekad i žao kada se odvaja od djela koje je stvorila sopstvenim rukama.
“I kad sam bila djevojčica pravila sam ogrlice i narukvice od perlica. Obožavam ručni rad, imam luster od kanapa koji sam sama napravila, vaze za cvijeće, kutije za nakit od raznoraznih materijala… Cijeli život pravim nešto ručno”, priča nam Jelena Nikolić.
Kako je sve počelo…
Jedna kupovina minđuša bila je, prisjeća se, presudna da počne da izrađuje nakit od gline.
“Izrađivala ogrlice i minđuše od drveta od 2018. Sa glinom sam se srela prvi put 2020. kada sam kupila sebi minđuše od jedne divne djevojke i oduševila se. Odmah mi je sinula ideja da mogu sebi napokon da napravim što želim. I napravila sam par komada u boji koje su se meni svidjele. Kupila sam glinu i počela da isprobavam, tada sam vidjela da nimalo nije lako. Prvo ide modeliranje, pečenje, obrada, poliranje i na kraju kačenje i lijepljenje komada”, objašnjava Jelena.
Za izradu nakita, kako ističe naša sagovornica, treba ogromna volja ali i kreativnost.
“Polimerna glina daje mogućnost da se radi šta se poželi sa njom. Daje mogućnost spajanja nespojivog. Prestala sam da radim sa drvetom, jer je glina mnogo zanimljivija. Kada sam počinjala, kod nas je bilo slabo materijala. Pravila sam minđuše za sebe i prijateljice od toga što sam imala. Onda sam napravila pauzu jer nije bilo dovoljno materijala sve do 2022, kada sam uspjela da dođem do novih sirovina za rad. Počela sam da poručujem materijal iz inostranstva i tada je krenula moja priča”, prisjeća se Jelena.
Bilo je mnogo bačenih komada
Ističe da počeci nijesu bili nimalo laki. Trebalo je dosta rada, truda i velika volja da ne odustane.
“Bilo je mnogo bačenih komada, više od 200 dok nisam usavršila tehnike koje su potrebne za izradu ovakvog nakita”, prisjeća se Jelena poočetaka.
Sa osmijehom ističe da joj je i tada izrada svakog komada pričinjavala veliko zadovoljstvo.
“Ali uživala sam i onda kada nisu bile savršene. Prosto, to je moj način opuštanja poslije svakodnevnih obaveza, posla, djece… Neko voli da odmah legne i zaspi, ja ne. Meni je ovo mir i opuštanje”, iskrena je naša sagovornica.
Nekada se, kaže, u radu zanese, pa zaboravi na vrijeme.
“Noću dobijem posebnu inspiraciju. Dešava se da radim do kasno u noć. Pustim tada mašti na volju. Zato i ne volim kad mi traže nešto po želji, jer to onda nisam ja. Tada radim nešto što je neko drugi zamislio i to nema čar i magiju koju osjećam dok radim ono što me baš u tom trenutku inspirisalo”, ističe Jelena.
Ipak, naglašava da izađe mušterijama u susret i napravi ono što žele.
Za jedan par minđuša i po tri dana rada
Sagovornica Analitike objašnjava i da proces izrade minđuša zavisi od toga koliko je neki model komplikovan.
“Za izradu jednog komada minđuša potrebna su najmanje dva dana. Za modeliranje najviše dva sata, zavisi koju tehniku radim. Tu je obrada, kačenje i lijepljenje. S tim što se to ne radi odjednom i nikad se ne pravi jedan par. Obično su spremne i gotove treći dan. Dešava se da tri dana ostavim na neke zahtjevnije komade i to na jedan par minđuša”, kaže Jelena.
Interesovanje je, kako dodaje, zadovoljavajuće, ali, kako kaže, može biti i bolje.
“U inostranstvu se ručni rad cijeni i košta trostruko više nego kod nas. Ne mislim samo na sebe, nego uopšte kada je ručni rad u pitanju. Ovdje se u većini slučajeva gleda samo cijena. Ko prepozna rad i ko voli rukotvorine, taj i ne pita za cijenu, ali nažalost takvi su u manjini”, ukazuje Jelena.
Ona učestvuje i u brojnim humanitarnim akcijama, pa je svoje minđuše u više navrata poklanjala onima koji pošalju dokaz da su novac uplatili za liječenje bolesne djece.
Kvalitetom do kupaca
Jelena kaže i da put do kupaca najčešće pronalazi preko društvenih mreža.
“Obično do kupaca stižem putem Instagrama, ali interesantno je to što ko god je kupio jedan par, nakon izvjesnog vremena kupi i drugi i postaje moj stalni kupac”, ponosno priča Jelena.
Izlaže i na sajmovima. Prepričava nam i neke zanimljive anegdote.
“Jedna djevojka, koja je na sajmu kupila par minđusa, nakon dva mjeseca mi se javila i kazala da je izgubila jednu i zamolila me da joj napravim identične jer su joj se toliko uklopile da mora da ima iste takve. Kazala je da ako ne mogu da joj napravim istu, onda će nositi samo jednu”, priča Jelena.
Budući da je riječ o ručnom radu i da su svake minđuše jedinstvene, kako ističe, dvije iste je bilo nemoguće napraviti.
“Potrudila sam se da joj napravim slične. Svidjele su joj se, ali ipak ponekad nosi samo onu jednu”, ističe Jelena.
Prisjeća se i da je jedna kupovina posebno iznenadila.
“Djevojka je došla na sajam i kupila minđuše. Nakon toga se javila preko Instagrama i naručila mi osam pari raznih boja i modela. To je bila najveća porudžbina koja me i iznenadila, jer obično uzimaju po jedan do dva para”, objašnjava Jelena.
Od rukotvorina se u našoj zemlji ne može živjeti
Njen nakit je izložen i u jednoj od suvenirnica u starom gradu u Budvi i u Ulcinju na Velikoj plaži.
Za komad Jeleninog nakita potrebno je izdvojiti od sedam do 15 eura, što zavisi od veličine nakita, kompleksnosti za izradu itd.
Sagovornica Analitike ističe i da se od izrade nakita u našoj zemlji ne može živjeti.
“Radim u jednoj privatnoj firmu a ručni rad je samo hobi, za sad. Nadam se nekom boljem vremenu gdje će se handmade cijeniti i kod nas i da ćemo moći da živimo toga što sami pravimo, kao i u inostranstvu. Do tada ovo je samo hobi i dodatni posao”, zaključuje Jelena Nikolić.
