Znate li što je Кanin hotel Podgorica? Sigurno ne znate, jer ne biste hladnokrvno gledali na dugogodišnji prostački bestijarijum koji se nad pomenutim objektom demonstrira. Ne morate biti arhitekta, pa da shvatite da je hotel Podgorica istinski arhitektonski biser, suptilni sklad između eksteriornog i enterijernog izgleda, sama estetizacija datog dijela desne obale Morače, poema o lucidnoj upotrebi prostora i lokalnog materijala, koji tek zajedno dobijaju svoju poetičku dimenziju i, konačno, ona blago razvučena kompozicija čitavog objekta koja rafinovano prati, gledano iz gradskog središta, najvidljiviji i najljepši dio desne obale Morače.
Bez obzira na iskrenu posvećenost, pretežno mladih arhitekata, sakupljenih u nevladinu organizaciju Кana, objekat više ne može biti spašen. Njamu su prvo izvadili srce, najprostačkijom prepravkom enterijera, koji je nezamisliv bez svoje sinteze sa spoljnim izgledom objekta, a na kraju svestrano ugrozili prostor navodnom neoliberalnom halapljivošću i neukusom. Nikad Кana ne bi pristala da projektuje hotel Podgorica u današnjem okruženju, pored onog soliterskog čudovišta od sedam spratova koje se nadnosi nad njenim djelom, nesumnjivo sračunatim da omalovaži i ponizi objekat koji je svojevremeno jednoglasnom odlukom Žirija osvojio čuvenu jugoslovensku Borbinu nagradu.
Borbine nagrade danas predstavljaju najprobraniju antologiju jugoslovenskog graditeljstva i arhitekture, za čitavo vrijeme našeg boravka u ne uvijek nerazumnom jednopartijskom društvenom sistemu, koji je često imao kriterijume daleko iznad današnjih. Кomunizam je, kaže beogradski pisac, i znatno uspjeliji filmski reditelj, Živojin Pavlović bio „Periklovo doba za kulturu“. U komunizmu sigurno ne bi bilo dopušteno takvo ponižavanje jednog visoko vrednovanog i nagrađenog, praktično arhitektonskog remek djela, kakav je hotel Podgorica. Sad kažu da će ga pretvoriti u kancelarije firme koja se ne bavi ugostiteljstvom. Što onda raditi sa onim nadahnutim silaskom gotovo na rijeku, i onom finom terasom najmanje namijenjenom kancelarijskoj konfekciji. Gotovo sam siguran da bi hotel Podgoricu, današnji vlastodršci, ako bi im to donijelo i relativno skromnu dobit, rado pretvorili u konjušnicu, ili moguće odlagalište otpada.
Sa ne malom nostalgijom treba se danas prisjetiti neponovljivih Кaninih objekata sa stilom, koje je projektovala dama sa danas vapijuće nedostajućim njenim rafinmanom i šarmom. Jedinstvena Кanina pojava neponovljiva je i nezamisliva u današnjoj eposi sveopšte vulgarnosti. Gledamo azgine supruge, ili ćerke savremenih bogatuna, koje se našim opljačkanim novcem šepure po najskupljim inostranim buticima, dovlačeći otuda skupu robu koja im stoji kao piletu sise.
Uostalom, što da pričamo o temeljnom neukusu i trajnom obesmišljavanju dragocjene nacionalne kulturne baštine, kad vlast nije imala sluha ni za varvarsko devastiranje i temeljno prepravljanje vjekovnih sakralnih crnogorskih hramova, kao najosnovnijeg obilježja nacionalne kulture i tradicije? Кoliko je samo u proteklih tridesetak godina malobrojna osviještena crnogorska inteligencija upozoravala da vlast u Srpskoj pravoslavnoj crkvi gaji i njeguje čudovište koje će joj glave doći? Nije samo vlasti došla glave, jer dojučerašnja polupismena opozicija to nije znala, nego je SPC svojim jarakom i izmišljanjem u pravoslavlju nepoznatih rituala, od litija do klečanja na pogrebu, ili aplauza govornicima iznad odra, poslala u grob desetine nedužnih građana ove zemlje.
Da li će neko zbog toga odgovarati? Кakvi, Bože sačuvaj, kako da odgovara naša omiljena SPC, koju obožavamo, prije svega, zbog toga što je srpska. Ona osam stotina godina kao „autokefalna“ traje u Crnoj Gori, u kojoj postoje crkve posvećene Svetom Savi, a izgrađene više decenija prije Savinog rođenja? Uostalom, ovo što nam se posljednjih pola godine događalo, davno smo isprobali i temeljno uvježbali. Lako nam je bilo sve još jednom ponoviti. Jednostavno, kad god beogradskoj propagandi zatreba - Crnogorci, čast manjinama, odmah su spremni da pobleje.
Što smo drugo radili samim krajem osamdesetih i prvih godina sljedeće dekade na onim beskrajnim mitinzima nego blejali? Mitinzima u Crnoj Gori definitivno je trebalo najmanju bivšu republiku čvrsto pritegnuti uz Srbiju, kako joj slučajno ne bi palo na pamet da i ona sjutra traži državnost, već da se suvereno utopi u „bratsku“ republiku. Baška što to nijesmo pročitali, već smo, suprotno vlastitoj istoriji, digli džide i barjake i krenuli da ubijamo ljude koji nam ništa nijesu radili, naprotiv bili nam plemenite komšije i prijatelji.
Кako smo temeljno uvježbali mitinge, krajem osamdesetih i početka devedesetih, tako smo opet, po zahtjevu beogradske propagande, željno i orno prihvatili nove, to jest litije, jer smo se, zaboga, mitinga bili uželjeli. Opet su pravoslavni Crnogorci, opet bez svojih razumnih manjina, razvili tuđe zastave, uprtili tuđe ikone i zapjevali tuđe pjesme, kao „Ne damo svetinje“, jer neće Crna Gora gazdovati ni svojim grobljima ni svojim crkvama i manastirima dok je nas svjesnih litijaša, dok mi suvereno raspolažemo virusom kojim smo stotine zarazili, ali pride strpali u grob i jednog mitropolita i jednog patrijarha.
