Alesandro Kastanja, trgovac iz Verone, prije tri godine napravio je iz hobija sajt koji objavljuje priče ljudi iz Italije, koji su se odlučili na ovakav korak – da potpuno promijene dotadašnji život. Ta promjena najčešće znači i promjenu mjesta, pa i zemlje boravka. Sajt je na adresi www.voglioviverecosi.com, (želim da živim ovako), i veoma brzo je postao značajan za mnoge Italijane „u bjekstvu“ po cijelom svijetu.
„Godinama putujem po svijetu, i svuda sam nailazio na Italijane koji su odjednom napravili preokret u svom životu, i ponovo ga napravili iz ništa u inostranstvu. Počeo sam da sakupljam njihova iskustva i da ih stavljam na internet kako bi među sobom podijelili ideje, projekte i sugestije“, priča Kastanja.
Do danas je sakupio preko 300 priča, veoma različitih. U svima, međutim, uočljiva je želja da se pronađu humaniji ritmovi života, da se malo uspori, da se ima manje novca, ali da se uživa u luksuzu vremena.
U potrazi za ovozemaljskim rajem: Tu je priča izvjesnog Alda, koji je sa 48 godina, ispijajući flašu piva, jednog dana odlučio da napusti Bergamo i otvori malo prenoćište u Vatamu, u srcu Kenije. Isto važi za Alesandra, koji je napustio rutinu Ferare da radi kao barista na Kajmanskim ostrvima. Ovako opisuje svoje krajnje odredište: „Svi ih poznaju kao poreski raj, a to je raj na zemllji.“
Ima i onih koji biraju inostranstvo „zatvorenih očiju“. Roberto nema straha da to prizna, umoran da sa svojih 50 godina radi povremene poslove i odlučan da ode i još jednom proba, birajući Meksiko kao zemlju na kojoj će ponovo stati na noge.
Otvorio je mali «Bed&breakfast», kao očajnički pokušaj da se usidri i nađe polazište za jedan san koji se napokon ostvaruje.
Četrdeset godina, i posao koji je davao ekonomsku satisfakciju, mnogo putovanja iza sebe i poneki euro za investiranje – to je kratak identikit onoga ko želi da ode.
„Da, mnogi od onih koji pišu za sajt korespondiraju ovom opisu. Mali broj njih je napustilo Italiju bez novca, i svi savjetuju da se dobro isplanira polazak, sugerišući da se ipak ostave koja vrata otvorena, za eventualni povratak u domovinu,“ kaže vlasnik sajta.
Potrebni su volja i motivacija da prihvatiš igru i treba, naravno, slijediti instinkt. Ali, ipak je bolje dobro se pripremiti za ono što će doći.
Zrno ludosti i mnogo optimizma: I ko zna da li je Luiza, sa diplomom fakulteta angloameričke književnosti u džepu slijedila instinkt kada je sebi stvarala posao tur operaterke u Švedskoj, među pastirima.
„Ne prisustvujemo samo odlivu mozgova, već i odlivu običnih ljudi kao što sam ja, koji nisu uspjeli da nađu sebi pravi prostor u poslovnom svijetu. Ne bih znala reći da li je riječ o ekstremnom izboru. U onom momentu izgledalo mi je kao validna alternativa kako bih mogla napokon da radim ono što želim“, piše Luiza, prije nego što je opisala i magičnu artičku noć i „krštenje samoće“ kroz koje je prošla.
Očigledno je da za neke osobe rečenica „želim ovako da živim“ postaje motiv zbog kojeg se iz Alto Adiđe sele da rade kao planinski vodiči u Nepalu, otvaraju poslatičarnicu na jugu Portugala, izume za sebe spiritualni centar u srcu Argentine, ili ubijede cijelu porodicu da ode da žive u pustinji Izraela. “Dok pričaju svoju priču, svi pomalu promovišu svoj posao, ali to što mi se najviše sviđa jeste ono što proizilazi iz njihovi riejči – ne mogu više da slušam ljude koji se stalno nešto žale. Ovdje izlazi na površinu velika lična hrabrost, znoj, trud, mrva ludosti i, naravno, mnogo optimizma“, kaže Kastanja.
Među svima onima koje je upoznao – kome zavidi najviše?
„Moj lični idol je Đorđo, jedan 66-godišnjak koji je otišao u Nikaragvu da radi kao volonter u izgradnji jedne bolnice. Kada su se njegove kolege vratile kući, on je ostao tamo. Kupio je komad zemlje i danas živi od pecanja, pije rum i živi u zastrašujuće lijepoj prirodi, trošeći dan po dan, u skladu sa lokalnim motom, koji je postao njegov životni kredo: - Zašto danas da uradim ono što mogu da uradim sjutra. Eto, i ja bih da živim na taj način“, kaže vlasnik sajta.
(Prevod: G. B.)
