Objedinjavaju ih bol i trajno pamćenje svakoga dobro i slobodnomislećega u ovoj zemlji i – helikopter. Helikopter koji je onda dostavio one koje nije smio i koji nam ništa nijesu trebali, a koji sada nije doveo one koje je morao, a trebali su nam kao ikad, na sramotu i savjest onih istih u Crnoj Gori. Ako za prvu znaju i drugu imaju, ponizno brzi na tuđu mobu i zanavijek dockan da spriječe tragediju pod svojim šljemenom.
So senzacionalističkog tabloidnog klevetanja beogradskih medija i lokalne služinčadi na nezacjeljive rane prijestonice dodatno obavezuje na dostojanstven muk i pun pijetet, kako je u Crnoj Gori bilo dok ju je još bilo, a za Pink se još nije znalo, niti je još bila boja za žaljenje.
Tad su se u njoj čestitale rane. Danas, godinu nakon Belvedera, građanskoj Crnoj Gori svih, iznova treba čestitati – njene septembarske suze, kao ranu srca.
Vjerujem da su te kapi otrijeznile suverenističke lidere od opijenosti sopstvenom veličinom i značajem i izbistrile im pogled, kako na sebe u ogledalu stvarnosti, tako i da mogu da bolje vide ljude sa kojima, za koje i među koje moraju. One „Cetinjane svih gradova Crne Gore“ kojih je tih dana bila puna prijestonica i one doma te su tih noći bdjeli.
Vjerujem da su prkosom i jedinstvom umile lice građanske Crne Gore, zemlje antifašizma i oprale ga pred regionom i njegovim narodima, ništa manje bolnog iskustva sa istom pošasti, i svima kojima je ova zemlja na srcu, iznova odaslali one okašnjele stihove Nikole Mirkova iz '18. – „Još je živa Crna Gora“...
Vjerujem da su sa fotošopiranog lica Urina vođstva sprale, poput Dritanovih spinova, jeftinu šminku građanskog, da se za najnaivnije, jasno kao SKY prepiska, ogolilo naličje: da ne liči više crno na bijelo, već je izdajnički crno, da crnje ne može biti: kao plan „srpskog sveta“, bezdan „Otvorenog Balkana“, crno kao Kalabićeva rehabilitacija, Joanikijeve nabavke ili sljepilo međunarodne zajednice...
