Piše: Mirjana Popović Radović
Zanimljiva je simbolika riječi. Ona u sebi uvijek nosi neku skrivenu a ponekad čak i perverznu podtekstualnost, svijet neizrečenih i neizrecivih asocijacija. Ali i po neku zaturenu a razotrivajuću sliku. Tako riječ „okupacija“ u prvi mah ne donosi sobom samo prizore osvajača, oružja i straha od napada već budi i paralelne asocijacije na onaj natpis „occupied- do not disturb“ obješen, katkad, o kvake hotelskih soba.
U većim, internacionalnim hotelima, slavnih lanaca i zvučnih imena, taj natpis služi kao učtivo upozorenje o poretku prioriteta i važnosti bontona. Gost iza vrata radi nešto neodložno, ne treba ga prekidati. A ispod natpisa „occupied-do not disturb“ često će se pojaviti i neki poslužavnik sa ostacima hrane od konzumiranog obroka koji čekaju osoblje hotela da čisteći hodnike pokupe i te tragove gurmanskog uživanja nevidljivog gosta. Da je on tu, da je bio i da jeste, da je živ, znaće se samo po tragovima otpadaka koje ostavlja za sobom, u obliku prljavih sudova, iskorišćenih peškira, zgužvanog celofana u korpama ili opušcima u pepeljari. U velikim hotelima osoblje hotela obično će se truditi da bude bešumno, ili što bešumnije i biće po pravilu tamnoputih lica ili sa stranim akcentom. Biće to paralelni svijet od onoga gostiju iza vrata. Dvije fizičnosti, bliske i u neposrednoj blizini, koje se permanentno mimoilaze i viđaju samo u prolazu, a koje su uvijek svjesne podjele uloga, i jednog posebnog teatra držanja, gestova, osmijeha i prikladnih riječi koje idu uz mjesto, kostim i hijerarhiju odnosa.
SAMOPONIŠTENA KLASA
Čistači, sobarice, recepcioneri, kelneri i kuvari u velikom hotelima svjetskih metropola uglavnom su stranci sa i bez papira. Oni koji rade na crno, obično prokrijumčareni došljaci iz Trećeg svijeta, trudiće se više i izgarati očiglednije nego ostalo osoblje hotela, da impresioniraju goste kvalitetom usluge. Ali uvijek će se raditi o klasi koja sebe afirmiše tako što se, zapravo, samo-poništava. Paradoks je time veći što se od osoblja hotela uvijek očekuje da bude prisutno, da bude tu, nadohvat ruke, vidljivo, markantno, prepoznatljivo markirano čitljivim natpisima i uniformama, besprekorno čisto, nasmijano i profesionalno uslužno na nedvosmislen način. Hotel je tako mjesto ekstremne bukvalnosti, i jednodimenzionalnosti označenog. Ali nevidljivi gosti iza zatvorenih vrata i natpisa „occupied- do not disturb“ prije ili kasnije, samim svojim postojanjem uvode element tajnog uživanja, svoj libidalni višak i traumu podteksta u sve nominalno jasno definisane odnose unutar ugostiteljskog objekta.
Gost tu nije samo bog. On je i agent potencijalnog haosa. Na drugoj strani zatvorenih vrata, iza natpisa „occupied-do not disturb“ gosti su uvijek najprisutniji upravo onda kada djeluje da ih nema. Njihova nominalna odsutnost podcrtava važnost njihovih hirovitih prohtjeva, imperativ njihove udobnosti i potpunog zadovoljstva. Nigdje, zapravo, tjelesne i tehničke funkcije, rad organizma i funkcionisanje organizacije i njene opreme, nijesu tako bizarno sinhronizovani i napadno fetišizirani kao u ugostiteljstvu. Ishrana, ukusi, mirisi hrane, ugođaj atmosfere, pogled sa prozora na scenoviti pejzaž određuju cijenu sobe baš kao što cijeni doprinose high speed Internet ili plazma televizor, vrsta toaleta, jakuzzi, bazen ili parking za vozilo. I baš taj fenomen ugođaja po bilo koju cijenu spaja dvije asocijacije sa početka ovoga mini-eseja u jednu sliku. Eksces prava na uživanje je Bogom dato pravo onih koji troše i imaju para za bacanje a ista privilegija je, istovremeno i o istom trošku, uskraćena osoblju hotela koje radi za nadnice i nadnično je roblje. Turista je tako vrsta osvajača, a turizam forma okupacije.
NOVE FORME
Ali ova ideja nove vrste okupatora i nove forme okupacije dobija na značaju kada se, recimo, stavi u kontekst nedavne izjave gospodina Čedomira Antića, istoričara po vokaciji i glasnogovornika velikosrpskog šovinizma po sopstvenom nahođenju. Pomenutom gospodinu je vjerovatno s pravom bilo uskraćeno gostoprimstvo Crne Gore. Ali njegova izjava da Crna Gora nije ništa drugo, ni više do hotel sa 5 zvjezdica i shopping centar sa NATO aerodromom pored mora je višestruko pregnantna. Na jednom nivou, i to onom očiglednom-površinskom, ova izjava mladog istoričara uvredljiva je i omalovažavajuća bez predomišljaja. U duhu je sličnih izjava opuštene oholosti i seljačke arogancije kakva je već postala tipična za velikosrpski diskurs. Ali Antićev podtekst je višeslojan.
Na jednom nivou on želi da kaže da je Crna Gora marginalna, efemerna i provincijalna kultura važna samo zbog svog geografskog položaja, svoje lokacije i usluga koje sa tog lokaliteta nudi. I u tome, paradoksalo, ima zrna istine. Jedna od najkrupnijih zamjerki koja bi se mogla uputiti na adresu prethodne, DPS vlasti je baš to što je baštinila i razvijala shopping mall kulturu potrošnje i potrošačkog uživanja. Bio je to kulturni model perja i ogledala, šljokica i krpica, brze hrane i lift muzike, festivala i krkanluka uz pjenu od mora. Drugim riječima, kultura okrenuta biznisu u svim njegovim oblicima, ali i koruptivnom klijentelizmu. Dodatna konotacija Antićevog diskursa je u vezi sa potčinjenim, kolonijalnim statusom Crne Gore kao NATO aerodroma. I baš u tom dijelu njegove izjave krije se trag dublje i možda najbolnije crnogorske traume, njen poraz u miru nakon dobijenog rata.
STATUS KOLONIJE
Naime, status kolonije i bijedne provincije, zabite, opustošene i zapuštene gubernije Crna Gora je dobila ne zahvaljujući NATO paktu nego upravo Srbiji, njenom projektu širenja na susjedstvo, ispunjenja kosovskog zavjeta i bombastične aktuelizacije Dušanovog carstva nakon Prvog svjetskog rata. Taj čin brutalnog pripajanja, oduzimanja suvereniteta putem bratske okupacije i stavljanja čizme tamo gdje je do maloprije bio prijateljski osmijeh Crnu Goru je postepeno sveo na uslužnu djelatnost domaćeg smještaja, izdavanje soba i gradnju ugostiteljskih objekata za strane i domaće turiste pored mora. Antić će govoriti o benevolentnoj bratskoj ljubavi dva srpska življa, srbijanskog naroda prema crnogorskim Srbima, perjanici srpstva i Sparti Srbije itd. Iznosiće, pri tom, i podatke o Podgoričkoj skupštini, namjerno zanemarujući činjenicu Božićnog ustanka 1919, pod vođstvom Jovana Plamenca i Krsta Popovića.
Otpor ujedinjenju sa Srbijom u Crnoj Gori je u stvari bio veliki, a borba iscrpljujuća i krvava. Vođen je pravi gerilski rat po brdima koji je trajao sve do 1929. godine. A u tom procesu asimilacije kroz okupaciju Crna Gora je izgubila ne samo ljudstvo i materijalna dobra, već i svoju autohtonu elitu, svoje brđansko „JA“, svoje gorštačko plemstvo, svoje plemenike sa zvučnim imenima i još zvučnijim prezimenima, i prerasla tako u rastureno i razbijeno mnoštvo usamljenih putnika-namjernika, potuljenih i siromašnih bjelosvjetskih imigranata, koji će se trbuhom za kruhom razmiljeti po svijetu, od Amerike na sjeveru do Australije dolje ispod, negdje na jugu. „Occupied- do not disturb“ je tako ime za poraz, za kolonijalni status, ali je i podsjećanje da se za slobodu bori i gine, i da je otpor ključno pitanje ne samo opstanka jedne nacije već i moralni čin.
