Crna Gora danas podsjeća na putnika u međunarodnom tranzitu, čije su lične stvari zaturene u bagažu, a on, političkom lakomislenošću i neodgovornošću, ukrcan na opasan let.
Nije ovdje riječ o zanemarivanju pogubnih učinaka bivše vlasti, niti o zlim slutnjama, ali je teško prenebreći krizu koja danas razara građansko biće ove zemlje. Realnost je višestruko kontaminirana; na sceni su direktni grubi potezi koji nezavisnost države čine sve krhkijom i nefunkcionalnijom.
Krunski dokaz je osvajački pohod crkve Srbije na Cetinje i Cetinjski manastir, uz sasluženje ovdašnje vlasti.. I kao što su demonstranti na Cetinju zasipani suzavcem, gumenim mecima i šok bombama, crnogorski se narod već dvije godine izvana i iznutra zasipa neistinama i prijetnjama najrazličitijih vrsta.
PORFIRIJEVO NADMENO LICE
Crna Gora se nalazi u škripcu, poslužiću se riječima Predraga Matvejevića, „između izdaje i uvrede“. Podvrgnuta je nemilosrdnoj propagandi iz Beograda i Moskve i represiji iznutra... Funkcioniše po mjeri rigidne i prema Crnoj Gori neprijateljski nastrojene Crkve Srbije. Dokazao je to i patrijarh Porfirije uprkos Božijem nauku o vrlini i ljubavi među ljudima. Njegove ucjene upućene vlasti da će pješke krenuti na Cetinje, urodile su plodom, jer je, uz svesrdnu pomoć vladinih poslužitelja, sjeo u NATO-ov helikopter, uprkos dilemama i upozorenjima ministra policije i direktora Uprave policije da bi takav poduhvat mogao biti rizičan.
Ne, Porfirije i Joanikije nijesu se dali omesti u svom militantnom naumu prema Cetinju. Tako se postupa s onima koje niti voliš, niti poštuješ. To Porfirijevo nadmeno lice „odnjegovano“ je za Crnogorce, a sasvim drugo – rokersko za Zagreb i Ljubljanu. Oba profana... U okrilju politike, kontemplacija je izlišna.
A bila bi poželjna za dva tako pretenciozna popa. Jer, po riječima jednog od najvrsnijih južnoslovenskih intelektualaca i duhovnika druge polovine XX vijeka, don Branka Sbutege: „Pitanje o drugima uvijek dolazi nakon pitanja o nama samima, ali stvar bi se mogla i invertirati, pa reći, da pitanje o sebi proizilazi iz pitanja o drugima. Ko ne umije da postavlja pitanja u oba pravca, ne umije da stvori ni koordinate vlastitog položaja u prostoru i vremenu“.
ISTORIJSKA SNAGA BUNTA
Belveder je na emancipovan način potvrdio istorijsku snagu bunta protiv pokoravanja Crne Gore uz, na sreću, sačuvane živote svih učesnika. Licitiranje nakon toga – koliko je građana Crne Gore spremno da brani Crnu Goru je koliko cinično, toliko i opasno. Stanovništvom malobrojna, ova zemlja na beščasne i imperijalne izazove ima istorijski istreniran refleks. Ona je živi organizam svih svojih građana, i aktuelni hirurzi morali bi znati da tu ne pomaže rutina.
Na račun Crne Gore, njene istorije i tradicije šire se laži i falsifikati, koji bi, poput novog mitropolita, da se ustoliče u našoj memoriji. To je taj preobražaj koji nam se nudi s najviših političkih adresa u Crnoj Gori... Neka vrsta genetskog inženjeringa – šta li? Beznadežno koprcanje u kleronacionalističkom talogu!?
Propagandni kič napjevi o teritorijalnom svesrpstvu i njihovo pečatiranje trobojkama, jednako u urbanom i ruralnom prostoru Crne Gore, mora dobiti jasan i upozoravajući odgovor kulturne i naučne javnosti ove zemlje, jer još snažno i opominjuće odjekuje poruka mudrog Jusufa Hadžifejzovića sa Cetinjskog bijenala 1990. da je od kiča do krvi samo jedan korak.
Jednako upozoravaju i stihovi rumunske pjesnikinje Ileane Malanćoju: „Zemlja moje domovine nije samo nešto izvana/Zemlja moje domovine je i u mome mozgu/Tamo ona rađa dobro i u godinama/Kad je zaboravlja i kad je ubija BOG“./... Ima nečeg što počinje da me uznemirava/Strah me je, dešavaju se krupne promene/Čuvajte moj do bola uzavreo mozak/Čuvajte plodnu zemlju moje domovine.“
Cetinje, pod jesenjim kišama, nekome možda može djelovati usamljeno, ali samo - nikad. Svi koji imaju srca za svoju domovinu, i u neđelju, 12. septembra, biće tamo.
(Autorka je novinarka i pjesnikinja)
