Rekli su samo da potpišete ovo i biće mir božiji. Rekli su ne tražimo ništa više, ništa što i drugi nemaju, da budemo jednaki sa svima. Tražili su prst, odgrizli su nam pola ruke. A sada žele još. Hoće da nam prekroje prošlost po sopstvenim interesima i nahođenju. Odjednom na udaru nam se našlo sve. Nasljeđe, kulturna baština, nacionalni simboli, umjetnost, mediji, novinari, intelektualci, pisci... Ovi, do juče, nebeski i u ovoj zemlji nezamislivo ugroženi narod, sada je pohrlio da otima sve što mu se svidi ili jednostavno nađe pod ruku. Ne mogu biti siguran ali kao da je neko našao inspiraciju u holivudskom hitu „The Purge“ iliti „Pročišćenje“. Tako, želim da vjerujem, nadahnuti biblijskom retorikom o čistoti duha, najviši dostojanstvenici, iako strane nam crkve, zamislili su da i u Crnoj Gori treba da se desi svojevrsno pročišćenje, kako bismo bili spremni za nadolazeći „srpski svet“. Jednako kao u filmu, samo je potrebno uspjeti preživjeti izvjesni period bezakonja i totalne anarhije da bi se onda lakše ušlo u bolje śutra.
Do tog boljeg i ljepšeg śutra, u koje nas uvjeravaju trenutni vlastodršci da samo što nije, moramo stisnuti zube i pregrmiti period otimačine, pljačke, razbijanja, prekrajanja, svega što im je na putu. Može biti da su dio inspiracije našli i u čuvenoj poemi „Put“ Branka Radičevića. I tamo dobri Bog savjetuje svoju najbolju kreaciju Adama, da „...pali, guli, bode, sječe, natiče, peče itd.“ Divno romantičarsko viđenje svijeta prema srpskim uzusima. No, kao što sam već to isticao, jednako u biblijskom duhu, i sam Jahve se u Starom zavjetu žali, „tvrdovrati je moj narod!“ Ni njemu nije baš sve od ruke i tako glatko išlo. Jer neke stvari ni bogovi ne mogu da promijene.
Kako i nad nebesima postoje nebesa, ma šta ko mislio o tome, tako i na ovom svijetu postoje stvari koje su iznad nekih drugih, koje nas nadvisuju i traže da se stalno upinjemo ka njima u visine. Njihova veličina nije samo u materijalnom, već mnogo više u simboličkoj ravni. Upravo je važnost istorije, organizovanog śećanja na prošlost, u tome da sačuva naše predstave o tim minulim događajima i isprede priču o simbolima koji nas čine onim što smo danas. No, umjesto toga, nama se trenutno nudi jedino istorijski revizionizam, koji okreće stvari naopako. Razumijem da je istinska želja nekih struktura da izmijeni tokove istorije, kako bi gubitnici postali pobjednici i obrnuto. Tome svjedoči i najnovija odluka valjevskog suda da rehabilituje ratnog zločinca Nikolu Kalabića. Sve to nas, moguće, ne bi doticalo, jer ,,događa se u tuđoj zemlji“, da i mi sami nemamo iste te snage i kod nas. Revizionistički manir odavno je i u Crnoj Gori uzeo maha, postajući svaki dan sve snažniji. Tačno je da se u društvu poput crnogorskog teško može govoriti o uprošćenim slikama prošlosti u kojima je jasna razlika između heroja i negativaca. Takođe, u uslovima kada su unutar iste porodice članovi bili na jednoj i na drugoj strani, kada je jedno bratstvo od događaja do događaja mijenjalo uloge, od patriota do izdajnika, teško je pričati jednostrane ideološke priče. Ipak, to nas ne abolira, ma koliko se upirali da to dokažu, od toga da napravimo jasnu distinkciju između pobjednika i poraženih. Jer ono što je obilježilo našu, kao i svaku drugu istoriju, su sukobi, a u njima mora biti jednih i drugih.
Mi, kao i svi drugi narodi, dizali smo se poslije poraza i slavili svoje uspjehe, a svaki od njih nas je činio jačim, zrelijim i pametnijim. A danas nam okreću teze kako su džaba ratne pobjede, kada se u miru sve izgubi. Ne znam ko je išta izgubio u miru, a da ga je jednom stekao na bojnom polju, ali biće izgleda po onoj narodnoj, ko hoće veće izgubi iz vreće. Samo prevelike ambicije, izigravanje nečega što nijesi i nerealni planovi o supremaciji, dovode do gubitka stečenog i vraćanja na početne pozicije. U tim situacijama ne pomaže nijedan revizionizam, nikakve priče o revidiranju prošlosti, nametanje stavova da je nešto bilo što nije, jedino se mora pogledati i suočiti sa sopstvenim neuspjesima. Zato, bez uspjeha su, i ostaće bez uspjeha, svi pokušaji da nam se nametnu ideje o novom sagledavanju istorijskih događaja, jer nijedan od njih nikad neće moći da zasjeni i umanji realne činjenice i fakta. A današnje slavljenje i poistovjećivanje sa Ravnogorskim pokretom u Crnoj Gori upravo je to, nametnuti revizionizam neokolonijalne svijesti.
Daleko od svih istorijskih izvora, bez ikakve potkrijepljenosti u arhivskim dokumentima, pokušava nam se nametnuti nešto što ruši samo biće crnogorskog naroda. Jasno iskazano antifašističko opredjeljenje Crnogoraca, tako glasno saopšteno Evropi u Trinaestojulskom ustanku, ne može se podvući ni izjednačiti sa djelovanjem Dražinih ravnogoraca. Čak se toliko ide u nepoštovanju činjenica da se sve snage lojalne jugoslovenskoj vladi u Londonu proglašavaju četničkim, kako bi se stavile u podređeni položaj u odnosu na Ravnogorski pokret. No, svako ko imalo poznaje događaje i istoriju Drugog svjetskog rata, mora znati da je to daleko od istine i da su se jedinice Blaža Đukanovića nazivale nacionalistima, a sa Dražinom skupinom, jedino je Pavle Đurišić uspostavio kontakt i to nakon 1943. godine. Dok matrice revizionizma u Srbiji još i mogu podvaljivati antifašizam Dražinih četnika, u Crnoj Gori to nikako ne ide, jer kolaboracija ovih snaga sa okupatorom i njihovi zločini nad civilima su neupitni i bezbroj puta dokazani. Od ove teške i vjerujem za mnoge bolne istine, nikako se ne može pobjeći. Stoga, jedina prava stvar je okanimo se na vrijeme revizionizma i ostavimo pobjednike i gubitnike, svakog na svom mjestu. Tako će svima biti lakše.
