"Ta borba za nas nije politika nego pitanje opstanka i života. To što nas zbog rečenog i zbog svakog našeg istupa u javnosti optužuju za sve i svašta je najbolji dokaz da je politička i kultura uopšte u Crnoj Gori još uvijek na vrlo niskom nivou" - saopštio je Joanikije Mićović.
Nadam se, građani Crne Gore, da ćemo napokon smetnuti s uma ovakve i slične izjave i činjenja crkvenih "velikodostojnika". Zato što one nemaju nikakve veze sa "pitanjem opstanka i života", već su par excellence politička i parapolitička dehumanizacija i pojma crkve i vjere i, na koncu, religije u Crnoj Gori! Svih religija!
U vremenu globalne ekonomske krize uslovljene i usložnjene (ne)prilikama i zločinima protiv humanosti koji se događaju u Ukrajini, usljed poskupljivanja cijena, ne namirnica, nego života na zemlji uopšte (a kamoli u Crnoj Gori u uslovima političke i svake druge krize, ponajviše krize identiteta, onog ljudskog koji nas jedino može zaštititi od svih pošasti ovoga trenutka) mitropolit, po dosadašnjoj praksi, J-opet- će pokušati da označi - ne SPC u Crnoj Gori - nego sebe i njemu slične mutivode, kao ugrožene nad ugroženima u Crnoj Gori.
A zašto?
Zato što ovo nema veze sa vjerom.
Zato što ovo tek nema veze sa vjernicima.
Zato što ovo nema veze sa čovjekom kao najposvećenijim hramom za molitvu i za sebe i za drugoga, ponajprije za onoga najbližega.
Zato što ovo nema veze sa crkvom u koju vjernici idu po utjehu i molitvu.
Zato što ovo nema veze sa crkvom u Crnoj Gori i vjernicima SPC u Crnoj Gori, koliko ima veze sa crkvom i svim onim drugima, političarima, nevjernicima dakle, u Srbiji.
Zato što ovo nema veze sa čovjekom kao religioznim bićem.
Zato što ovo ima veze, samo i isključivo, sa politikom navodne ugroženosti u Crnoj Gori u kojoj je SPC i njeni najviši uzbunjivači koji se voze u džipovima i osveštanim maseratijima, iz kojih gosp. Joanikije i njemu slični "voze" ovaj nesretni narod u moguću i potpunu propast iz koje nikad neće vidjeti uzrok koji će ležati iza nesagledivih posljedica kako i sam kaza "i opasnih po opstanak i sam život" u jedinoj nam, svih nas zajedno i vjernih i nevjernih, Crnoj Gori.
J-opet- o ugroženosti SPC u kojoj se (pored svega što joj je dato, pored svegašto je sama prisvojila, pored svih katastarskih, poduzetničkih i preduzetničkih poslovnih i privrednih akcija, tipičnih za crkvu jel'te) sazidala i sama apoteoza, "najuzvišenije vjere od svih vjera i religija" po sred glavnog grada u Crnoj Gori... Od novaca svih građana, svih vjera i nacija, za nepunih pet godina u punom sjaju od zlata, preko platine, srebra, do safira, dijamanata i smaragda.. I sve to zbog toga što su najugroženiji među najugroženijima?!
Poređenja radi, Hram Sv. Save po sred glavnog grada Srbije, star oko 40 godina, do prije četiri-pet godina (lično sam ulazio i svojim očima obnevidio) osim improvizovanog oltara, nije imao nijednu malterom špricovanu zidnu ikonu. Rusi su svojim novcem uzeli srpsku vjeru u svoje ruke i "zlatnom kičicom" (i onom čeličnom ispostaviće se), sebe pozicionirali i zacementirali u zvaničnu politiku Srbije i njihovog vođu i "pojam vjere" u Srbiji ofcourse, a onda i religije na ovim prostorima. To je u posljednjih pet do sedam godina više nego očigledno i u Crnoj Gori.
Sve treba uzeti u obzir, ali samo jedno za ozbiljno - SLOBODU!
Jer, „proklet bio 100 puta po trista hiljada puta koji bio protiv majke Rusije! (kako govoraše blaženopočivši Amfilohije koji je bio vispreniji i prisutniji u strateškoj i geopolitičkoj kripti nego u kripti hrama vlastite vjere i u Boga) i koji vojnim, naravno, helikopterom ne spuštio svakog ko će naslijediti ono što nijesam ja započeo, nego ono što će onaj drugi dovršiti".
To je izgleda, ne baš "onoliko" vispreni Joanikije Mićović, i njegovi iz dubine vjerske duše bogoglagoljivi i "svakom srcu bogougodni" ovih dana posebno, kao i uvijek, doživlja samo sebe u trenutku u kome živi, ali ne i svojih vjernika. Jer, on na ovaj način ne vjeruje u svoje vjernike. On riječima i munjama kojim čašćava "svoje" vjernike navodi na sve ono što lično nikad ne bi uradio, zato što mu njegova stolica ne dozvoljava?!
Citiraću velikoga reditelja i kritičara i Svete Stolice, Paola Sorentina: „Mnogo je važno razdvojiti patološko i fiziološko u tijelu crkve!"
"Zakačio" sam se za ovu rečenicu: „Ta borba za nas nije". Kaže J-opet- "nije politika, nego pitanje opstanka i života". Pazite koje riječi božji čovjek sebi u usta stavlja pored Boga živoga u svim ljudima na način na koji je svakome slobodno dato da ga personifikujemo, ma i u šolji čaja, kako reče veliki Bertrand Rasel u svojoj filozofiji čajnika "Bog je (i) čajnik!".
"I to što nas", veli dalje, "zbog rečenog i svakog našeg istupa u javnosti optužuju, za sve i svašta je", pazite, "najbolji dokaz da je", ipak, "POLITIČKA kultura još uvijek na vrlo niskom nivou!"
Prvo, "ta borba" nije borba kakvu vode istinski propovjednici Hristovog jevanđelja. Ona se vodi u tišini i u miru sa sobom i sa drugima. "Evangelion" je dobra vijest i dobar vjesnik. Dobar glas.
U tišini doma svoga. U, dakle!
I ne iz nekoga drugoga doma, bilo kojega, "gornjega ili donjega doma!"
Nego iz svoga doma.
I u svome domu.
I svome rodu.
Svojoj braći i svojim sestrama.
Djeci svojoj.
Pobogu!
Drugo - "za nas“?! Kojih to "nas"?Koja je to prisvojna zamjena teza?! Poistovjetiti sve druge sa onim što samo jedan čovjek misli da treba, pogotovo ako mu misli baš nijesu na mjestu?!
I što to uopšte znači za "običnogvjernika"?
I postoji li običan i neobičan ili manje ili više običan vjernik?!
Je li mjera vjere ako svima drugima govoriš da "samo ako u mene vjeruješ jesi vjernik i jesi spašen i na koncu jesi "naš". I to sve dok druge koji tako isto postupaju, sa pijedestala neprikosnovene vjere, nazivaš ili nevjernima ili sektašima pa i prokletima?!
Čovječe, vjernik si! Ili jesi ili nijesi!
Kome pripada vjernik osim vjeri u svoje misli i sopstvena djela na koja će sebe natjerati, a ne hrliti u stadu za svakim ko sebi zauzima lik božjeg pored Boga živoga u svakom vjerniku i u Crnoj Gori.
I njegovo neprikosnoveno pravo je na ispovijest prvo samom sebi, a onda drugome, povjeriocu, čovjeku od povjerenja, a ne nekome ko svakoga živoga vjernika sebično poistovjećuje sa samim sobom i gura ga u pogrešnu stranu. Na sve četiri strane krsta sa koga je Hrist razapet tiho govorio "ne pravi sebi idola, niti kakva lika, nemoj im se klanjati niti im služiti"
Kome se ljudi klanjate?!
Kome ruke i noge ljubite?!
Ljudima koji se voze u maseratijima i džipovima dok "skapavate na čengele" vlastitog života i života svoje djece i budućnosti njihove i dok slušate kako se sa svih strana i iz ustiju svih crkvenih velikodostojnika sluša samo i non stop o njihovoj ugroženosti?!
Ne o vašoj? Jeste li čuli nekad: "Vi ste ugroženi?!" Ne!
Sa svih strana samo se čuje: "Mi smo ugroženi!" Mi, u udobnim stolicama Vašeg nadanja o boljem životu! Dokle više ljudi?!
Ja prvi nijesam ateista. Agnostik sam, ali vjernik!
Ja nikome ne kažem "ne vjerujte", nego "vjerujte, ali sebi i onome iz sebe ka onome drugome. Mnogo toga lijepoga će se naći za sve ljude u Crnoj Gori!"
Ne morate mi vjerovati. Ali, uzmite u obzir.
I tako redom…Sve treba uzeti u obzir, ali samo jedno za ozbiljno - SLOBODU!
Postoji li običan i neobičan ili manje ili više običan vjernik?!
Slobodu da vjeruješ u ono što misliš, da pričaš ono što misliš, da živiš svoje riječi, da radiš, da govoriš ono što radiš… DA, sve ono što TI misliš da treba da radiš SLOBODNO i dok god tvoja sloboda ne ugrožava slobodu drugoga. I tada ćeš biti "cjelokupna ličnost svojih godina", (kako to reče Žan Pol Sartr) svojih godina u svom svijetu, u svojoj zemlji, u vjeri svojojkojoj ti drago i u vjeri onoga drugoga, brata, sestre tvoje!
Dokle više "JA" pa "JA" i to tako šizofreno između njihovih dvaju "JA"-"JA" - između homo religiozusa i homo politikusa?! "Čovjek sve može reći ako ne kaže JA“, kako je to divno rekao Marsel Prust! Sve!
Razmislite. I to je poenta cijele priče. Ostaviti prostora i drugome da misli, a ne mu inkorporirati svoje ili pak tuđe ili ukradene misli. Misliti svojom glavom, dakle, i ne naslanjati se na tuđu. Pogotovo ako u njoj ima samo prostora za jedno veliko i istovremeno ništavno "JA".
Patetično. Tu nema oslobađanja. Nema katarze. Tu nema spokoja za nikoga od nas.
I nije to ugroženost.
To je sebičnost.
To je strah - dok svima nama žele prebaciti ga na leđa ne bismo li bili što slabiji, pa se njima molili za spasenje od opasnosti koje nam oni realno proizvode. Jer, iz naših glava izašli nijesu, već između njihovih "patoloških i fizioloških rastvora u vlastitom tijelu!"
To je instrument za zastrašivanje i zavođenje masa.
To je pohlepa.
To je dobar biznis.
I tu nema sloge.
Na našoj neslozi i nemiru oni grade vlastiti mir - ali ne i naš!
Za nas će uvijek naći još razloga za kajanje i molitvu. Ali, ne i za sopstvenu!
I to nije crkva
I to nije hram.
To je sigurna i najmoćnija politička institucija i organizacija i u sprezi sa deklarisanim političkim organizmima koji zbilja i istinski služe jednom te istom cilju i jednoj te istoj svrsi - ogoliti čovjeka do koštane srži i primorati ga da potraži ogrtač i spas!
I onda, naravno, to jeste "pitanje opstanka i života!
Čast i čest lijepim i pravim izuzecima i u crkvi i u ljudima u vjeri i u molitvi svih vjera i religija!
Što bismo sve mogli govoriti i kakva larmanja i galame o sva zvona nepravde bismo trebali dizati o ugroženosti Crnogorske pravoslavne crkve i prvijenstva na pravo propovijedanja vjere i ispovijedanja vjernika u svojoj zemlji. Zemlji svih nas različitih… ali se, uglavnom, sve svodi i kako dolikuje - u tišini i u molitvi za spas preživljavanja, bukvalno, "prvoga među jednakima!?"
Crnogorci su (i neka su) puštili na volju i otvorili prostor svima da propovijedaju i ispovijedaju vjeru svoju i da mole, dok za svoju molitvu najmanje prostora imaju. I u tome je veličina.
Ljudi!
Svi ljudi u Crnoj Gori nam! Našoj jednoj i jedinoj domovini! Kući!
Mi drugu nemamo!
Budimo svi svoji u toj kući.
U toj vjeri - crnogorskoj - svih vjera i nacija!
Nije čelo đe je čelo, nego je čelo đe si TI.
Đe smo SVI ZAJEDNO!
Čovječe, napokon, molim te - budi!
Kreći se slobodno!
Misli dobro!
Govori dobro!
Radi dobro! Voli! Grli! Daj - ljubavi najviše!
Ne traži - ne dozvoli, ne ostavi prostor u kome ćeš se izgubiti. Ne tražili te ni političari, a ni crkveni velikodostojnici!
Ostavi prostora u kome ćeš se ponovo naći! A đe bi drugo do u svojoj kući?!
Svoj!
Na svome!
Zajedno sa svima drugima!
I u miru!
O kakvoj onda ugroženosti ima tada razgovarati bilo koji crkveni velikodostojnik ili političar obučen u ruho istoga, između tvoga života, Boga i tebe samoga?!
Tada se kaže: "U mom životu, neka de! To ćemo Bog i ja međusobno riješiti!"
To je prije svega i politički korektno, a na koncu i - kulturno!
Amin!
Peace braćo i sestre u Crnoj Gori!
