SAD i njihovi saveznici neće intervenisati sopstvenim snagama protiv invazije Vladimira Putina na Ukrajinu. Prepustiću drugima sa relevantnom stručnošću da spekulišu o tome da li ćemo poslati više oružja ukrajinskoj vladi ili, ako ruski napad brzo postigne uspjeh, pomoći da se naoruža ukrajinski otpor.
Međutim, odgovor Zapada na golu Putinovu agresiju uglavnom će uključivati finansijske i ekonomske sankcije. Koliko takve sankcije mogu biti efikasne?
Odgovor je da one mogu biti veoma efikasne ako Zapad pokaže volju — i ako je spreman da se izbori sa sopstvenom korupcijom.
Prema konvencionalnim mjerama, Putinov režim ne izgleda veoma ranjivo, barem kratkoročno.
Istina, Rusija će na kraju platiti visoku cijenu. Neće biti više cjevovodnih poslova; teško da će biti direktnih stranih investicija. Na kraju krajeva, ko će željeti da se dugoročno obaveže za zemlju čije je autokratsko rukovodstvo pokazalo tako bezobziran prezir prema vladavini prava? Međutim, proći će godine dok ove posljedice Putinove agresije postanu vidljive.
I izgleda da postoji samo ograničen prostor za trgovinske sankcije. Za to možemo i treba da krivimo Evropu, koja sa Rusijom ostvaruje znatno više trgovine nego Amerika.
Evropljani su, nažalost, neoprezno dozvolili da postanu veoma zavisni od uvoza ruskog prirodnog gasa. To znači da bi, ako bi pokušali da potpuno prekinu ruski izvoz, sami sebi nametnuli rastuće cijene i nestašice. Uz dovoljno provokacija, oni bi to ipak mogli da urade: moderne napredne ekonomije mogu biti nevjerovatno otporne u vremenima potrebe.
Ali čak ni invazija na Ukrajinu vjerovatno neće biti dovoljna da ubijedi Evropu da se žrtvuje. To pokazuje, i to ne na dobar način, to što Italija želi da luksuznu robu — omiljenu kupovinu ruske elite — isključi iz bilo kakvog paketa sankcija.
Evropljani su, nažalost, neoprezno dozvolili da postanu veoma zavisni od uvoza ruskog prirodnog gasa
Finansijske sankcije, koje smanjuju sposobnost Rusije da prikuplja i prenosi novac u inostranstvo, lakše su izvodljive – zaista, predsjednik Bajden je u četvrtak najavio planove za obračun sa ruskim bankama. Ali efekti će biti ograničeni osim ako Rusija ne bude isključena iz SWIFT-a, belgijskog sistema za plaćanja između banaka. A isključenje SWIFT-a bi u praksi moglo značiti zaustavljanje isporuke ruskog gasa, što nas vraća na problem samoizazvane ranjivosti Evrope.
Ipak, napredne demokratije u svijetu imaju još jedno snažno finansijsko oružje protiv Putinovog režima, ako su spremne da ga iskoriste: mogu da krenu na ogromno prekomorsko bogatstvo oligarha koji okružuju Putina i pomažu mu da ostane na vlasti.
Svi su čuli za džinovske jahte u vlasništvu oligarha, sportske franšize i nevjerovatno skupe kuće u više zemalja; ima toliko vidljivog ruskog novca u Britaniji da neki ljudi govore o „Londongradu“. Pa, ovo nijesu samo izolovane priče.
Filip Novokment, Toma Piketi i Gabrijel Zukman istakli su da je Rusija od početka 1990-ih svake godine bilježila ogromne trgovinske viškove, što je trebalo da dovede do velike akumulacije prekomorskih sredstava. Ipak, zvanična statistika pokazuje da Rusija ima samo umjereno više imovine nego obaveza u inostranstvu. Kako je to moguće? Očigledno objašnjenje je da su bogati Rusi otimali velike sume i ostavljali ih po inostranstvu.
Sume o kojima je riječ su zapanjujuće. Novokment i ostali procjenjuju da je 2015. skrivena strana imovina bogatih Rusa iznosila oko 85 odsto ruskog BDP-a. Da vam dam neku perspektivu, ovo je kao da su prijatelji američkog predsjednika uspjeli da sakriju 20 biliona dolara na računima u inostranstvu.
Skrivena strana imovina bogatih Rusa iznosila oko 85 odsto ruskog BDP-a
U drugom radu čiji je koautor Zukman otkriveno je da se u Rusiji „ogromna većina najvišeg bogatstva drži u inostranstvu“. Koliko mogu da procijenim, eksponiranje ruske elite u inostranstvu nema presedana u istoriji — i stvara ogromnu ranjivost koju Zapad može da iskoristi.
Ali mogu li demokratske vlade krenuti za ovim sredstvima? Da. Kako sam pročitao, pravni osnov već postoji, na primjer u Zakonu o suzbijanju američkih neprijatelja kroz sankcije, kao i tehnička sposobnost. Zaista, Britanija je zamrznula imovinu trojice istaknutih Putinovih prijatelja ranije ove nedjelje, a mogla bi da pruži isti tretman i mnogim drugima.
Dakle, imamo sredstva da izvršimo ogroman finansijski pritisak na Putinov režim (za razliku od ruske ekonomije). Ali imamo li volje? To je pitanje od bilion rubalja.
Ovdje postoje dvije neprijatne činjenice. Prvo, veliki broj uticajnih ljudi, kako u biznisu, tako i u politici, duboko je finansijski opkoljen ruskim kleptokratama. Ovo je posebno tačno u Britaniji. Drugo, biće teško krenuti za opranim ruskim novcem, a da ne otežamo život svim peračima novca, ma odakle oni došli – i iako su ruski plutokrate možda prvaci svijeta u tom sportu, teško da su jedinstveni: ultrabogati ljudi svuda u svijetu imaju novac skriven na ofšor računima.
To znači da će preduzimanje efikasne akcije protiv najveće Putinove ranjivosti zahtijevati suočavanje sa korupcijom na Zapadu i njeno prevazilaženje.
Može li demokratski svijet da odgovori na ovaj izazov? Saznaćemo u narednih nekoliko mjeseci.
* * * * *
Autor je od 2000. kolumnista New York Timesa, univerzitetski profesor i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008.
