U jeku dvije velike bitke koje se trenutno vode u svijetu – jedne protiv pandemije, druge protiv rasizma – i ovog se juna obilježava godišnjica Pete neprijateljske ofanzive ili Bitke na Sutjesci. I iako se već godinama najavljuje ponovna zajednička proslava svih njenih učesnika, što je prestalo uslijed ratova devedesetih, to se čini nemogućim. Očigledno je te 1943. godine onim antifašistima bilo lakše da se probiju kroz obruč šestostruko brojnijeg neprijatelja nego što je danas ovim antifašistima da se dogovore kako da zajednički obilježe sedamdeset sedmu godišnjicu Sutjeske. Drugim riječima, na Tjentištu će, kao što poslije razvoda i biva, vijence polagati deligacije SUBNOR-a bivših jugoslovenskih republika, svaka za svoj vikend. Ona pesnica koju je ”složila partizanska svijest” i koju smo nekada dizali ”do sunca do neba” ne može ponovo da složi tih pet prstiju u pest’.
Film Sutjeska koji je režirao Stipe Delić i koji nikada i pored Ričarda Bartona (Tito), nije zasijenio Bitku na Neretvi Veljka Bulajića, ostaje kao svjedočanstvo o jednom od najvećih stradališta naroda i narodnosti Jugoslavije. Naravno da igrani film, iako po istinitom događaju, ne preporučujem umjesto istorijskih udžbenika, moram da naglasim važnost angažovane umjetnosti. Većini igranih filmova sa tematikom Drugog svjetskog rata ne može se osporiti umjetnička vrijednost iako ih i neke moje kolege olako nazivaju propagandnim. Ogromni budžeti koji su izdvajani za njihovu proizvodnju, a poznato je kako se tada finansirao film, izdvajani su s ciljem da filmovi budi i vizuelno atraktivni i privlačni i drugim tržištima. Film jeste skupo, ali je moćno oružje.
Žao mi je što u Delićevom filmu nije bilo više prostora za jednog od najvećih crnogorskih narodnih heroja, komandanta Savu Кovačevića, stradalog u jurišu pred sam kraj borbi. - Ne znam što će biti. Učinićemo sve što možemo, govorio je Sava, a uzrečica mu je, kažu, bila ”razumiješ”. Iako je ta epizoda u Delićevom filmu upečatljiva, neki kažu briljantna, iako Ljuba Tadić prilično liči na Savu sa fotografija, za njegov lik nije bilo dovoljno prostora. Savina borba i život svakako su film za sebe. Jedan dobar dokumentarac, recimo i ne bez pjesme Кomandant Sava onako kako je pjeva Nena Ivošević. Stihovi su napisani u vrijeme borbi na već poznatu rusku pjesmu (o jednom ukrajinskom junaku građanskog rata)
Podsjećanja radi, mada je sve podatke o bici lako naći na internetu i osim čuvenog ratnog spektakla vidjeti i brojne dokumentarne filmove, izdvojiću neke. Borbe su bile danonoćne i trajale su od 15. maja do 15. juna. Neprijatelj je raspolagao sa preko 120 hiljada vojnika i jakom avijacijom koja je brojala oko 300 aviona. Najviše je bilo Nijemaca 67 hiljada, potom Italijana 43 hiljade, dok je Bugara, četnika i ustaša bilo oko 35 hiljada. Broj poginulih nije prešao 640. Partizana je bilo 22 hiljade, s tim što je samo ranjenika bilo oko 4000 sa osobljem Centralne bolnice. Poginulo ih je 7543. Mnogima se ne zna grob. Na Tjentištu je sahranjen 3301 borac.
U našem regionu - kao to bolje zvuči, nego na eks ju prostorima - i sadašnjim i prethodnim vladajućim strukturama stalo je do antifašizma samo sporadično i deklarativno. Politički poeni i dalje se skupljaju na nacionalnim idejama i govorima, dok se sramno izvrću i prekrajaju istorijske činjenice. Povremeno zablistaju pojedinačne građanske inicijative i susreti, ali to je nedovoljno jer fašizam se mora uništavati sistematski. A kako, kad za to nema ozbiljne volje i strategije. Da pojasnim, ukoliko neko na javnom mestu na nekom zidu nacrta kukasti krst, biće kažnjen zbog uništavanja fasade. Isto je i prilikom javnih govora i tekstova koje objavljuju mediji u kojima autori veličaju zločince. Nije da ne dođe do javne osude, ali do sudskog epiloga ne dođe nikada. Pravno gledano, nema na osnovu čega.
Ako bi oko bilo čega danas trebalo da se okupimo, mi koji smo nekad bili zajedno, to je upravo protiv zastrašujuće rastyćeg fašizma. Pa i da ga je kao ideologiju u potpunosti nemoguće ugušiti, neodgovorno je i sramno neprepoznavati ga, okretati glavu, da ne kažem i podstrehivati ga. Antifašizam ne pripada samo onima koji su pobijedili u Drugom svjetskom ratu već svima.
Onaj veličanstveni spomenik Miodraga Živkovića na Tjentištu predstavlja prodor partizana koji je onda izgledao nemoguć, ali se ipak desio. Možda nam se opet dogode pobjede koje izgledaju nemoguće. Hej, haj, hej haj... ali se moramo boriti.
