Jučerašnja meta jednog od najaktivnijih prosrpskih desničarskih portala u Crnoj Gori, in4s, bila sam ja. Spinovanjem, manipulacijama, izvlačenjem iz konteksta uspjeli su da nacrtaju još jednu metu. Nakon njihovog uratka uslijedila je gomila mrziteljskih i uvredljivih poruka njihovih čitalaca. Administratori su u komentarima, naravno, svesrdno dozvolili najprimitivniji vokabular i najžešće uvrede. Koga briga za novinarsku i ljudsku etiku? Uostalom, čemu onda mukotrpan rad ako se ne raspiri mržnja?
Kako kažu stari „śedi krivo, zbori pravo“ bilo je tu i istine, moje ime i prezime, ime i prezime moga oca, moje radno mjesto, djelimični citati. Sve one činjenice koje su potrebne da bi što preciznije označili target, istinite su, ostalo je kako rekoh uradak zlonamjernih, fašističkih (nazovi) novinara.
Nijesu shvatili, ovi (nazovi) novinari, da za mene kao i za svakog normalnog čovjeka, žrtve ljudskih zvjeri nijesu samo u Srebrenici, one su i u Aušvicu, Dahau, Trebljinki, Jasenovcu, Banjici, Sajmištu, Zrenjaninu... Gladomor, Hirošima i Nagasaki... Selo Velika, Bijeli teror i Zviceri, Bjelopoljski srez...
Ipak, ono što me je navelo da pišem ovaj odgovor nije ljutnja, niti bijes, iako bi vjerovatno bilo normalno i to da osjećam, već tuga. Tuga zbog stavljanja skarletnog slova mojoj porodici i meni jer sam komentarom, na zidu privatnog FB profila, podržala prijateljicu u situaciji sličnoj ovoj u kojoj se sad nalazim. I jer me je istinski, kao ćerku, majku, sestru, suprugu zabolio film, i događaj obuhvaćen njime. Imputirali su mi licemjerje jer se nijesam (unaprijed?!) onako kako su oni željeli, osvrnula na drugi film, njima bliskiji, koji igrom slučaja, još uvijek nijesam odgledala.
Odista nijesam monstrum i za dvije tako teške, ekranizovane teme moram sebi dati malo vremena.Kritikovali su me i podučavali, huškali su na mene neosviješćene i neznavene, iako sam samo obična građanka koja je (priznajem) koristila društvene mreže.
Citirali su samo ono što su mogli zloupotrijebiti. Dok ona rečenica “NE“ MRŽNJI!- koju su sasvim "slučajno" (a vrlo licemjerno) zaboravili da navedu u svom tekstu, govori o univerzalnosti mojih osjećanja, o onome što ustvari njima nedostaje. Logično, ono što čovjek ne nosi u sebi, ne može prepoznati kod drugih.
Moja duša je Džon-Lokeovska, rođena kao „Tabula rasa“ a ispisana ljubavlju, pod suncem grada heroja, uz najbolje ljude i najdivnije stihove
Nijesu shvatili, ovi (nazovi) novinari, da za mene kao i za svakog normalnog čovjeka, žrtve ljudskih zvjeri nijesu samo u Srebrenici, one su i u Aušvicu, Dahau, Trebljinki, Jasenovcu, Banjici, Sajmištu, Zrenjaninu... Gladomor, Hirošima i Nagasaki... Selo Velika, Bijeli teror i Zviceri, Bjelopoljski srez...
Kad rastete u antifašističkoj porodici, u gradu koji baštini takve vrijednosti, onda imate rodbinu i prijatelje koje ne pitate za vjeru i naciju, ni to nijesu shvatili zlokobni autori navedenog uratka. Ili ipak jesu? Znaju oni đe je zrno klicu zametnulo, pa zato udaraju i zastrašuju.
Moja duša je Džon-Lokeovska, rođena kao „Tabula rasa“ a ispisana ljubavlju, pod suncem grada heroja, uz najbolje ljude i najdivnije stihove. Ako se ne boje mraka neka zavire u svoju.
"Časni" sud IN4S treba da zna da za te stvari koje mi oni stavljaju na teret u mome crnogorskome srcu nema mjesta. Ja im želim da pokušaju da vide u ljudima dobro, jer ga obično ima više nego zla. Takođe, svima koji inspirisani uratkom "Časnog" suda IN4S u komentarima poželješe muke na moje najbliže, okrenuše kosti mojih počivših roditelja, zalijepiše mi etikete „jadnice, ustaše, monstruma“...pa i one najprizemnije koje neću navoditi, želim ono već rečeno „NE mržnji“ i da nauče da nije ispravno suditi nekome na račun spina i manipulacija pljuvačkog portala (In For Shame) i zlonamjernih (nazovi) novinara.
Samo ako uspijemo kao pojedinci, a zatim i kao društvo da izvučemo prave pouke iz događaja iz prošlosti i samo ako se ljudski i zdravorazumski suprotstavimo svakom vidu fašizma i mržnje, uspjećemo da odamo počast žrtvama ratova, koncentracionih logora, mržnji i zločina.
"Časni" sud IN4S samo još jedno molim - Oprostite mi što postojim! Oprostite mi što vas svojim postojanjem podsjećam na visokomoralne vrijednosti koje očigledno nikad nećete dosegnuti, ipak, ja vam ih, od srca, želim.
Hajdana Huter
(Građanka)
