Kada je imao 11 godina, Jang Kang izgubio je vid zbog rijetke vrste tumora oka. No, sebe smatra jednim od amlobrojnih srećnika među milionima slijepih ljudi u Kini – on ima psa vodiča.
Jang provodi dio vremena u Pekingu živeći sa suprugom, a dio vodeći klavirski studio u rodnom Tangšanu, prostranom industrijskom gradu udaljenom oko 150 kilometara.
Njegovo sedmično putovanje sastoji se od vožnje brzim vozovima, dvije vožnje autobusom, uz tri presjedanja podzemnom željeznicom kroz često pretrpane stanice. Za većinu slijepih Kineza to bi bilo nemoguće, ali Jang je blagoslovljen čupavim pratiocem koji je uz njega na svakom koraku – Dikom, četvorogodišnjim labradorem.
Psi vodiči poput Dika toliko su rijetki u Kini da je Jang čekao pet godina da ga dobije. Prema državnom servisu CCTV, Kina je u aprilu imala samo 200 pasa angažovanih na ovaj način – što ih čini još rjeđima od džinovskih pandi.
Nedostatak pasa koji bi se koristili na ovaj način utoliko je uočljiviji s obzirom na veliki broj ljudi koji bi potencijalno mogli imati koristi od njihove pomoći. Kinesko udruženje slijepih procjenjuje da populacija slabovidnih u zemlji broji više od 17 miliona. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, osam miliona Kineza je potpuno slijepo – otprilike jednako cijeloj populaciji Švajcarske. To je u prosjeku jedan pas vodič na svakih 85.000 Kineza koji su djelimično ili u potpunosti izgubili vid.
Poređenja radi, otprilike jedna od 50 slijepih i slabovidih osoba u Sjedinjenim Američkim Državama koristi psa vodiča. U Britaniji se godišnje obuči više od 1.000 pasa vodiča za ukupno 36.000 ljudi koji su registrovani kao slijepi ili slabovidni.
Opasne ulice
Kretanje kineskim gradovima može biti zastrašujući zadatak za slijepe da se sami snađu. Istraživanje iz 2016. pokazalo je da 30% slabovidnih u zemlji rijetko napušta domove; samo svaki četvrti redovno izlazi sam, a ostatak uglavnom čuvaju porodica i prijatelji. Prije nego što je dobio Dika, Jang je morao da se osloni na svoj bijeli štap kako bi mogao da se kreće, ali rekao je da je teško i opasno preći ulice s više traka i kretati se brojnim pješačkim nadvožnjacima i tunelima koji su obilježje kineske prijestolnice.
„Bio sam u stalnom strahu“, rekao je. „Najstrašnije je to što nemam pojma kakav je put predamnom“.
Iako je posljednjih godina postignut veliki napredak, kineski gradovi još su daleko od toga da budu prilagođeni osobama sa invaliditetom. Čak i u Pekingu pristupačnost nedostaje na mnogim mjestima – na primjer, nemaju svi pješački prelazi zvučnu saobraćajnu signalizaciju za slijepe, rekao je Jang.
Čak i tamo gdje su objekti namijenjeni povećanju pristupačnosti postavljeni, oni ponekad ne služe svrsi. Na primjer, većina kineskih gradova ima taktilno popločavanje dizajnirano za vođenje slijepih po dijelu trotoara duž glavnih ulica, kako je nalagao zakon usvojen 2001. godine. Ali oni su često neprijatni ili su sasvim opasni za upotrebu. Neki su napravljeni tako da cik-cak idu ulicom, dok drugi vode pravo u drveće, stubove rasvjete ili hidrante. Mnogi neprestano zauzimaju nepropisno parkirani automobili, bicikli ili ulični prodavci.
Danaoqiepian/Weibo
Po „stazama za slijepe“ zapravo je nemoguće hodati, rekao je Jang, koji je odustao od njihovog praćenja prije mnogo godina. „Nijesu izgrađene ili održavane imajući na umu slijepe osobe“.
CNN je uputio pitanje Ministarstvu stanovanja i urbanog i ruralnog razvoja da li nadgleda kako se grade i održavaju taktilni pločnici za slijepe osobe, ali nije bilo odgovora. Loše održavanje puteva, generalno, često predstavlja još jednu opasnost – Jang je jednom, prilikom prolaska kroz stari stambeni kompleks, upao u nepokriveni šaht dubok sedam metara. Srećom nije zadobio ozbiljne povrede i uspio je da se izvuče.
U Kini se često kradu poklopci šahtova kako bi se prodali kao staro gvožđe. Prema informacijama objavljenim u državnim medijima, bilo je više od 70 javno prijavljenih povreda ili smrtnih slučajeva zbog ukradenih ili polomljenih poklopaca šahta između 2017. i 2019. Incidenti su toliko rasprostranjeni da je kineski Vrhovni sud najavio strože kazne u aprilu, podvrgavajući onima koji uklone ili oštete poklopce šahtova u područjima gdje je cirkulacija ljudi veća do maksimalne kazne smrtne kazne, budući da to dovodi do ozbiljnih povreda ili smrti.
Prva kineska obuka za pse vodiče
Jang je prvi put saznao za pse vodiče 2008. godine, kada je zlatni retriver vodio Pinga Jalija, djelimično slijepog skakača u dalj koji je osvojio prvu kinesku paraolimpijsku zlatnu medalju, na ceremoniju otvaranja kako bi predao baklju za Paraolimpijske igre u Pekingu.
Nakon tri godine istraživanja i upućivanja poziva, Jang je napokon otkrio gdje se može prijaviti za jednog takvog – u centru za obuku pasa vodiča u sjeveroistočnom gradu Dalianu.
Osnovan 2006. godine, Centar za obuku pasa vodiča u Dalianu bio je prvi takve vrste u Kini, ali slični objekti decenijama postoje širom svijeta. Prva škola pasa vodiča na svijetu osnovana je tokom Prvog svjetskog rata u Njemačkoj, kako bi pomogla vojnicima koji su se vraćali, a koji su bili zaslijepljeni u prvim borbenim linijama. Amerika je prvu školu pasa vodiča dobila 1929. godine, a Velika Britanija 1940, prema podacima Međunarodne federacije pasa vodiča.
Vang Jingju, stručnjak za ponašanje životinja, koji radi na Medicinskom univerzitetu Dalian, odlučio je da dresira svoje kineske pse vodiče nakon što je primijetio da, za razliku od zapadnih kolega, slijepi kineski sportisti nijesu imali pse vodiče koji bi im pomagali tokom paraolimpijskih igara u Atini 2004. godine.
Bez ikakvog predznanja i iskustva, Vang je na internetu istraživao kako trenirati pse vodiče i tražio pomoć od međunarodnih stručnjaka.
Kada se centar otvorio 2006. godine, oko 50.000 ljudi pozvalo je iz cijele Kine da se prijave za psa vodiča, ali Wang je imao samo dvije ponude.
„Telefon u našoj kancelariji nije prestajao da zvoni“, rekao je Vang državnoj novinskoj agenciji Xinhua.
Objekat se s godinama širio i sada ima 100 pasa koji su u različitim fazama obuke, a svake godine obuku završi više od 20.
Štenad uglavnom zlatnih retrivera i labradora, izabrana zbog svoje nježne, prijateljske naravi, prvo se šalju u hraniteljske porodice na 12 mjeseci da nauče da žive s ljudima, prije nego što se vrate u centar na još godinu profesionalnog usavršavanja. To je dugotrajan i strog postupak, tokom kojeg oko 60% pasa bude diskvalifikovano i dato da bude udomljeno kao kućni ljubimci. Uzroci diskvalifikacije mogu da uključuju pokazivanje agresije, prekomjernu energiju, pretjeranu osjetljivost na pritisak i nedostatak sposobnosti da se ostane fokusiran, kao i problem zbog mučnine tokom vožnje.
To je dugotrajan i strog postupak, tokom kojeg oko 60% pasa bude diskvalifikovano i dato da bude udomljeno kao kućni ljubimci. Uzroci diskvalifikacije mogu da uključuju pokazivanje agresije, prekomjernu energiju, pretjeranu osjetljivost na pritisak i nedostatak sposobnosti da se ostane fokusiran, kao i problem zbog mučnine tokom vožnje.
Nakon što prođe sve ocjene, kvalifikovani pas vodič se uparuje s vlasnikom i prolazi još 40 dana zajedničke obuke, prije nego što bude sposoban da pratiti vlasnika do svog novog doma.
Ograničena sredstva
Tokom proteklih godina u Kini se otvorilo nekoliko manjih centara za obuku pasa vodiča, ali centar u Dalianu i dalje je najveći u zemlji i jedan od jedina dva koja je priznala Međunarodna federacija pasa vodiča (IGDF). Generalno, teško je dobiti sredstva za pokretanje ili nastavak upravljanja centrom. A da bi ga IGDF za to kvalifikovala, centar mora da prođe strog postupak evaluacije, što može da bude teško za one koji nemaju dovoljno sredstava.
Druga škola koju je odobrila IGDF, Vodiči za pse Junan Erksin, otvorena je u Šangaju 2018. Prije toga, Šangajska federacija osoba s invaliditetom zatražila je od policijskog centra za obuku pasa u obližnjem gradu Nanjing da trenira pse vodiče za svoje građane sa oštećenim vidom.
Nedostatak sredstava ključno je ograničenje za kineske škole pasa vodiča, rekao je Liang. Kao neprofitna organizacija, centar u Dalianu pruža besplatne pse vodiče podnosiocima zahtjeva, ali svaki pas košta oko 200.000 juana (25.500 eura) za dresuru. U ranim godinama, Vang je koristio vlastitu ušteđevinu da bi centar nastavio raditi.
Te 2010. godine su vlasti Daliana počele su da subvencionišu centar sa 60.000 juana (7.600 eura) za svakog psa vodiča kojeg treniraju. Centar takođe prima javne donacije, ali one često nijesu dovoljne za pokrivanje troškova – trenutno se suočavaju s budžetskim deficitom od 30%.
Javno prihvatanje
Jang i drugi korisnici pasa vodiča rekli su da je kineska javnost posljednjih godina sve više prihvatila pse vodiče. Postali su češće dozvoljeni u podzemnim željeznicama, autobusima i vozovima, posebno u prvorazrednim gradovima kao što su Peking, Šangaj i Šenžen.
Ali neki drugi gradovi moraju da pređu dug put do toga. U aprilu, u pokušaju da testira prihvatanje javnosti, saobraćajni službenik u Taijuanu pretvarao se da je slijep i pokušao da se ukrca u autobus s psom vodičem. Na kraju ga je vozač izbacio iz autobusa, a neki putnici su ga izgrdili zato što su zbog njega izgubili vrijeme do polaska. Snimak njegovog ulaska postao je viralan na kineskim društvenim mrežama, čime se pozivalo na veću svijest javnosti o poteškoćama s kojima se suočavaju slijepi u zemlji.
No iako psi vodiči omogućavaju slijepim osobama da bezbjedno i bez ogranbičenja putuju ovakvim prevozom, problem je u tome što većina hotela ne prihvata pse vodiče, dok je kupovanje avionske karte u ovom slučaju prava noćna mora.
Čak i ako pas vodič ima validnu dozvolu za ovu aktivnost i odgovarajući sertifikat da je vakcinisan, mnoge aviokompanije zahtijevaju posebno zdravstveno uvjerenje, kakvo je potrebno za prevoz kućnih ljubimaca i domaćih životinja, a koje je vrlo teško dobiti.
Čak i ako pas vodič ima validnu dozvolu za ovu aktivnost i odgovarajući sertifikat da je vakcinisan, mnoge aviokompanije zahtijevaju posebno zdravstveno uvjerenje, kakvo je potrebno za prevoz kućnih ljubimaca i domaćih životinja, a koje je vrlo teško dobiti.
Nejasni su i kineski zakoni po pitanju upotrebe pasa vodiča u javnosti. Zakon o zaštiti osoba sa invaliditetom propisuje da se „slijepe osobe pridržavaju relevantnih državnih propisa kada ulaze na javna mjesta s psima vodičima“, ali ne precizira koji su „relevantni državni propisi“ u pitanju.
Pojedini gradovi donijeli su svoje politike kojima se dozvoljavaju psi vodiči na javnim mjestima i u transportu, ali sprovođenje zakona može da bude problematično.
Jang je rekao da su ga odbili vozači autobusa, hoteli i restorani, ali nije bio obeshrabren. Umjesto toga, svako odbijanje tretirao je kao priliku da još jednoj osobi dopusti da sazna o psima vodičima.
„U zemlji s 1,4 milijarde ljudi postoji samo oko 200 pasa vodiča - šansa za susret s jednim izuzetno je mala“ rekao je.
„Zbog toga su nam potrebni pioniri koji će ih predstaviti društvu“.
