Jesmo li Vas oslobodili? – pitanje čečenskog ratnika jednako odzvanja danas Crnom Gorom koliko i Ukrajinom. I nas svaki dan ponešto oslobađaju, osvježavaju, mire. Ko stigne i kako stigne. Zapravo pokušavaju da nas oslobode od nas samih. Da nas pomire da mi nijesmo mi, da smo neko drugi i da od drugih treba da čujemo ko smo mi u stvari. Možda se ovo čini kao stara istrošena teza, ali evo najnoviji primjer u Svaču. Započete arheološke radove prekinulo je nadležno ministarstvo. Što će to nama? U svojoj apostolskoj „dobroti“ i sveprožimajućoj brizi za svoje stado, odlučili su da nam je mnogo bolje da, umjesto da razbijamo glavu, radimo, trošimo pare na saznavanje, jednostavno zinemo i progutamo već unaprijed pripremljenu pilulu. Nema čak, ni kao kod Morbijusa, da biraš oćeš li crvenu ili plavu, samo gutaj. Što ti se servira, što bi rekao Bora Čorba.
A pilula je pripremana još odavno. Lagano, sistematski, preko različitih proročišta, šamana i žreca. I baš je grad Svač takav jedan primjer kvazinaučnog i tendencioznog pokušaja prekrajanja crnogorske istorije i brisanja našeg kulturnog nasljeđa. I ne odnedavno, već dugi niz decenija, kontinuirano i uz pomoć „stručnjaka“. Naime, već više od vijeka traju pokušaji da se crnogorsko nasljeđe uvuče i interpolira u nečije drugo. Ostali su marginalizovani i bez odjeka stavovi pojedinih naučnika, poput Frana Milobara, koji su svojim radom dokazivali da je prostor Duklje zasebna cjelina i da se u naučnoj obradi mora tako i posmatrati. No, nauka se, izgleda, „drugom privoljela carstvu“ i svojski se trudila da udovolji nacionalističkim težnjama naših suśeda. Jašući na tom talasu interesne nauke, koja se trudi da ispuni propagandne ciljeve, dr Vojislav Korać u Istoriji Crne Gore pokušava da nam upakuje priču o drevnom crnogorskom gradu Svaču. Svojim radom upinje se da u taj srednjovjekovni lokalitet ubaci Nemanjiće i pored toga što ga je sam Nemanja sravnio u svom osvajačkom pohodu.
Veličina i značaj ovog grada, za koga je ostala legenda da je imao crkava koliko dana u godini, naćerali su ga da pređe preko toga, a bogami i preko osnovnih postulata nauke, i krene da ga grabi za srpsko nasljeđe. Uzimajući za naučni metod prepisivanje u maniru „ja s mene“, za sve svoje tvrdnje Korać nas upućuje na svoju disertaciju „Graditeljska škola Pomorja“. Na taj način dobijeni logički sklop omogućiće mu da razvija svoje, u činjenicama neutemeljene teze, i politizuje zaključke. Pokušavajući da dokaže kako prije Nemanjića na ovom prostoru nije bilo ništa i nikoga, manir koji nije samo njemu svojstven, odbacuje kompletno postojanje dukljanske države i njene tradicije, pa cijelu oblast naziva Pomorjem.
Ovaj termin, preuzet iz nemanjićkih povelja, postaće lozinka za preinačavanje i odbijanje postojanja ukupnog crnogorskog nasljeđa. Razvijanjem ove štetne i falsifikatorske teze, dobijamo težnju da se prošlost crnogorskog naroda svede na podlovćenski kraj i novjekovni period dinastije Petrovića. U tom smislu, odriču nam se korijeni i milenijumska utemeljenost u ovom prostoru. Kao pokazni primjer toga, Koraću, ali drugima nakon njega, poslužiće određivanje i istorijat dvije najveće crkve u Svaču. Odbacujući svu prethodnu literaturu o ovom gradu, nastoji da dokaže kako su za njihovu izgradnju zaslužni kralj Uroš I i žena mu Jelena. Dok bi se u nekom drugom slučaju moglo podvesti pod nenamjernu pogrešku ili neupućenost autora, namjerno i tendenciozno izbjegavanje prethodnih naučnih rezultata o istom pitanju upućuje na očitu zlu namjeru i drskost pisca. Njegovi pokušaji da na mala vrata uvede neutemeljene „svjedodžbe“ i tobožnje narodno predanje, o tome kako je neko lice iz Skadra, tokom Prvog svjetskog rata, namjerno otuklo natpise ktitorske ploče, da se ne bi pročitala imena nemanjićkih vlada, čisti su primjer politizacije ovog pitanja i podmetanja zaključaka.
Nažalost, ovo manipulisanje crnogorskim nasljeđem i činjenicama naše prošlosti su mu prošli i ovo djelo je dobilo kultni status u našoj istoriografiji. Vodeći se autoritetom Koraća, zanemarene su brojne činjenice i izvori koji govore suprotno. Čak i prva arheološka istraživanja Svača pokazala su da je na tom lokalitetu čovjek živio još od praistorijskog vremena. Da je grad postojao preko ilirskih vremena sve do ranog srednjeg vijeka i razaranja dukljanskih gradova od strane Raške. Da je svačka biskupija jedna od najstarijih na našem Primorju, a da se prvi njen biskup pominje već 1030. godine. Da su, shodno tome, dvije najveće crkve u gradu, Sv. Jovana Krstitelja i Sv. Marije, sagrađene daleko prije Uroša i Jelene, pa oni ne mogu biti njihovi ktitori. Takođe, da niko iz Skadra, ili bilo kog drugog mjesta nije došao da slomi ploče, već da su propale zubom vremena, ali da su prethodni istraživači i putopisci ostavili svjedočanstva o sadržini tih natpisa.
Tendenciozne interpretacije naše prošlosti dovele su do toga da gubimo trag i vezu sa sopstvenim kulturnim nasljeđem. Umjesto činjenica i trezvenog sagledavanja stvari, dobili smo bajkovite, mitomanske kreacije koje bi trebale da posluže za poništavanje svega crnogorskog. Ovi napadi na naše kulturno nasljeđe nijesu izraz samo recentnih događaja propovjedno-propagandnog djelovanja Crkve Srbije. Na primjeru Svača vidimo da oni traju kontinuirano, već decenijama, kroz brojne druge oblasti. I tako dolazimo do pitanja navedenog na početku – jesmo li oslobođeni? Jer evo nas oslobađaju od nas samih skoro cijeli vijek.
