Nekada ośećaj nemoći može izazvati bijes, što uzrokuje i neprimjerene reakcije. Međutim, slutnja o pritajenom zlu koje se približava, stvara jezu i tjeskobu. Još je gore ako se pomisli da je situacija beznadežna, jer se vidi da se urušavaju vrijednosti i moralne postavke na kojima je počivala jedna zajednica. Tada strah parališe čovjeka i pravi ga pogodnog za manipulaciju. Naravno, nema čovjeka koji se nečega ne plaši, ali je važno kako se nosi i suočava sa svojim strahovima. Sigurno je da je „preplašeni čovjek već napola pobijeđen“, odnosno „bojati se, znači služiti protivniku“.
Crna Gora imala je turbulentnu istoriju i ponosila se svojim slobodarstvom i svojom nepokornošću. Kako vele stari – sve do jedne ure. A ta ura, koja je donijela neizvjesnost i tjeskobu, stigla je u osvit, tokom i pogotovu nakon Prvog svjetskog rata. Ko je pomislio da su mnoge pojave ostale u istoriji i služe za proučavanje istorijskih kretanja i tokova, žestoko se prevario. Danas jezu izazivaju asocijacije i podudarnosti nekih poteza savremenih političkih aktera međunarodne zajednice i zemalja iz okruženja. Posebno onespokojava djelovanje udruženog zločinačkog poduhvata koji trenutno, u formi klerikalno-namjesničke vlade, upravlja Crnom Gorom.
Često smo pisali o teškoj sudbini koja je zadesila Crnu Goru početkom XX vijeka i zločinima nastalim nakon njenog ukidanja. Današnju temu potkrijepićemo sa par primjera i śedočenja. Teško možemo suditi o nečijim unutrašnjim stanjima u trenucima kada se suočava sa smrću. Možemo samo pretpostaviti razmjere panike i užasa koje su npr. ośećali crnogorski dobrovoljci, koji su se iz Amerike odazvali na zov otadžbine, kada je brod „Brindizi“ u blizini Medove naišao na minu. Iako nadomak luke, đe more nije mnogo duboko, 6. januara 1916. nastradao je, odnosno utopio se veliki broj ljudi, preko 380. Vrlo malo njih se spasilo.
Slušao sam priču o tome u djetinjstvu. Jedan od onih koji su uspjeli doći do obale bio je i stric moga oca. On je, zajedno sa mojim đedom bio u SAD. Đed se vratio ranije, kao dobrovoljac u balkanske ratove, a njegov brat je krenuo i stigao do Medove. Bio je neplivač, ali je borba za opstanak potisnula strah od utapanja i uspio je, među rijetkima, da se dokopa kopna. Čini se da ova i slične lične drame nijesu ni približne onoj opštoj, masovnoj psihozi iščekivanja da zlo zakuca na vrata.
Ni kralj Nikola ni Crnogorci dugo nijesu shvatali da su žrtve zakulisnih igara evropskih moćnika i srpske vlade. Naivno vjerujući u ostvarenje zajedničkih želja o oslobođenju „južne braće“ postali su tragična žrtva svojih zabluda. Radoslav Rotković (Velika zavjera protiv Crne Gore, Grafos, Cetinje, 1997) prenosi pisanje francuskog publiciste Šarla Rivea o stanju u zemlji: „Po svemu izgleda da nikada neće moći da se vrate vremena normalnog života. Duša ove zemlje i njen mozak, monarh, nedostaje ovoj đeci... Cetinje je zamandalilo svoja vrata. Naćule se uši, ali se ne otvaraju usta, a niske kuće imaju izgled zagonetnosti i konspiracije.“
Bez obzira što su Srbija i Francuska bile zemlje saveznice, Francuzi su imali svoje interese zbog kojih je i Crna Gora žrtvovana. Rive objektivno konstatuje: „Francuski oficiri su u stalnom sukobu sa Srbima na osvojenim teritorijama, jer se oni ponašaju kao jedini pobjednici, kao da im nije pružena pomoć s naše strane da izvojuju pobjedu... Srpski vojnik srbuje đe gođ se nađe. Za njega Jugoslavija nije ništa drugo no Velika Srbija.“ Ovome „srbovanju“ priključili su se domaći odrodi organizujući tzv. Podgoričku skupštinu. To je bio akt veleizdaje i to se ne može ničim promijeniti. Današnji Ustav Crne Gore ima odredbe koje tretiraju ta pitanja, tako da samo podśećamo vlastodršce na taj fakat i da obrate pažnju na jezu koju tim povodom ośete.
Istorija je dala svoj sud. Sve je prije i tokom tzv. Podgoričke skupštine u režiji „oslobodilaca“, rađeno sa ciljem lakšeg uništenja i anektiranja Crne Gore. U to vrijeme važeći „i Ustav Crne Gore i Ustav Srbije imali su skoro identičnu formulaciju što se tiče državne teritorije. U čl. 36. Ustava Crne Gore stajalo je: Državna oblast Knjaževine Crne Gore ne može se ni razdvojiti ni otuđiti. Njene granice ne mogu se ni smanjiti, ni razmijeniti bez sporazuma Knjaza Gospodara sa narodnom Skupštinom. Na osnovu toga unesen je u Krivični zakonik čl. 87. u kome stoji: Da se krivac kao izdajnik kazni smrću: i za preduzeća koja idu na to: a) da se zakoniti red nasljedstava Prestola ili Ustav zemaljski nasilno promijeni, ili vladalac spriječi da vrši ustavna prava; b) da se oblast državna ili neki dio njen spoji sa stranom državom, ili da se neki dio oblasti državne otrgne od cjeline. Dakle, svi oni koji su na tzv. Podgoričkoj skupštini izvršili oba ova krivična djela, počinili su zločin za koji je predviđena smrtna kazna“.
Posebno se položajem i užasnim stanjem Crne Gore nakon prisajedinjenja bavio i svoj život posvetio borbi za Pravo, Čast, Oslobođenje i Nezavisnost, američki Crnogorac Nikola Petanović Naiad. Neki njegovi stavovi, bez romantičarskih razmatranja i glorifikovanja, do danas ne gube na aktuelnosti i djeluju upozoravajuće. Njegovi tekstovi su sabrani i objavljeni u knjizi Crnogorsko ogledalo (Cetinje, Podgorica, 2006). Uz svoje stavove prenio je i mišljenje dr Krsta Nikovića, da „pakao koji je opisao Dante u svom Infernu je manji u poređenju sa onim u kojem je Crna Gora dovedena od strane zvanične Srbije i njene nemoralne militarističke klike“.
Petanović je smatrao da slobodna i nezavisna Crna Gora moraju biti cilj svih dosljednih Crnogoraca. Konstatovao je da je Jugoslavija ustrojena na pogrešnim osnovama, jer narodima nije omogućeno slobodno izjašnjavanje i nacionalna sloboda: „Ne bi nas trebalo miješati sa našom braćom Srbima, iako im želim sve najbolje... Sadašnja karikatura Jugoslavije, nacrtana od strane francuskih umjetnika, je užasna negacija prelijepe slike Jugoslavije kakvu je sanjao Njegoš (vladika pjesnik) i mnogi briljantni pjesnici i pisci slovenskog juga.“ „Crnogorski narod nije ni sanjao na uniji zasnovanoj na sili i nasilju, kao što to radi Srbija, u kojoj njegova herojska samosvijest nije zastupljena i u kojoj su sve osobenosti i nacionalno dostojanstvo osuđeni na propast. Kako je to slučaj danas sa Crnom Gorom, Crnogorci su otišli, poslije sramnog porobljavanja njihove slavne zemlje od Crnorukaške političke bande iz Srbije.“
„Postoji razlika između nas i njih i hvala onima koji su učinili da ta razlika bude vidljivija i stvarnija. Onima koji nas neće svrstati zajedno sa njima zato što smo sinovi slobode... Priznajemo da su mnogi naši zemljaci, prilično odgovorni za to, ali neko je stajao iza njih... neko ko ih je usmjeravao da izdaju svoju zemlju. Ko je to bio? Oni koji su se nadali da će im se to isplatiti prevarili su sami sebe.“
Na kraju, kao vječita istina ostaju Naiadove misli: „Crna Gora niti kao nacija ni kao ideal nije mrtva. A kako je rekao jedan mudar čovjek: domovina ne umire na bojnom polju nego u ljudskim grudima. U grudima vjernih plamenih Crnogoraca živi i živjeće Crna Gora.“
