Postoji smisao po kojem se najveći ovogodišnji singl – sa 84,9 miliona strimova u jednoj nedjelji na samo jednoj platformi; koji je stigao pravo na broj jedan top lista u 25 zemalja; pjesma koja je puštena u prvoj nedjelji na američkom radiju više puta nego bilo koja druga pjesma ikad ranije – nije toliko ticao povratka, koliko je bio čin globalnog razuvjeravanja.
Svijet se nedavno možda i kolebao od jedne nepojmljive krize ka drugoj, ali singl Adel „Easy on Me“ nosio je poruku da se bar jedna stvar nije promijenila: Adel Edkins je i dalje slomljenog srca, a to se čuje uz nježni zvuk klavira i prefinjenu orkestraciju.
Romantično očajanje postalo je njen globalni brend od trenutka kada je prekinula šou na dodjeli Brit nagrada 2011. svojim uplakanim izvođenjem numere „Someone Like You“. To ju je katapultiralo iz velike grupe pjevačicaa pod uticajem soula, popunjavajući prazninu stvorenu nemogućnošću da se nastavi ono što je Ejmi Vajnhaus donijela kroz Back to Black, do zapanjujućih nivoa uspjeha.
Uvijek postoji šansa da se milioni ljudi okupe na optimističnom albumu Adel koji je prikazuje punu radosti proljeća, ali očigledno posljednji put nije rizikovala: zbog nedostatka nove nesreće, „25“ iz 2015. se vratio takođe propalim vezama koje su inspirisale njegovog rekordnog prethodnika „21“. Bez obzira na sve, prodato je 22 miliona primjeraka.
Takvog problema nema šest godina kasnije. Razvod Adel od muža je tema koja je u potpunosti progutala album „30“. Prve riječi koje čujete kako pjeva su „I’ll be taking flowers to the cemetery of my heart (odnijeću cvijeće na groblje svog srca)“; posljednje su „the feelings flood me to the heights of no compromise (osjećanja me preplavljuju do beskompromisnih visina)“.
Između su numere pod nazivom „Cry Your Heart Out“, „Love Is a Game“, „To Be Loved“ i – fantastična – „I Drink Wine“, poslijednju, ipak, ne prate pjesme kao što su „I Listen to I Will Survive 32 Times and I Ring My BFF and Spend the Entire Call Sobbing Incomprehensibly“.
Postoje audio verité snimci na kojima ona razgovara o svom razvodu sa svojim devetogodišnjim malim sinom – „mama ima mnogo jakih osjećanja“ – i plače tokom „lošeg dana“; „Osjećam se veoma paranoično… Osjećam se usamljeno“.
Ovo posljednje možete da posmatrate kao smjelu nepovijenu ranu koja se pokazuje na liniji prvobitnog vriska Džona Lenona koji jauče za svojom mrtvom majkom, ili umjetnika koji podvlači svakodnevno prisustvo u zubima ogromne slave i bogatstva, slike glamura i sjajnih prijatelja iz svijeta poznatih. U svakom slučaju, čuti nešto takvo stvara izuzetno neprijatan osjećaj.
U stvari, tema razvoda je toliko sveobuhvatna da bi svaki slušalac koji se ne ubraja u milione onih koji unaprijed trljaju ruke pred mogućnošću da će uroniti u sat svježeg jadikovanja, mogao da poželi da se ona makar povremeno odmorila od tolikog truda i plača, posebno tokom pjesme „To Be Loved“.
Moćna klavirska balada koja se razvija brzinom kolone od 12 milja na auto-putu, čini se kao da traje oko šest nedjelja, bez obzira na izuzetan, hrapav vokal na svom vrhuncu.
Ali tema nije cijela priča o albumu „30“. „Easy on Me“ je sugerisala da će se album baviti isključivo istim muzičkim i lirskim sadržajem. Postoje i drugi takvi trenuci – „Hold On“, „I Drink Wine“ u kojoj zvuči kao Kerol King, „Woman Like Me“ predvođena akustičnom gitarom – ali ima i trenutaka u kojima, barem zvučno, Adel djeluje nježno, pomjerajući granice onoga što ljudi očekuju.
„Oh My God“ nudi siroviji ritam od onog koji prati „Rolling in the Deep“, prevaren ubrzanim vokalnim uzorcima. „Strangers By Nature“ i „All Night Parking“ su ukorijenjene u pre-rock'n'roll baladi, i daleko suptilnije i uspješnije od većine ovovjekovnog naleta popa inspirisanog svingom: prvi je osnažen naletom hora, a drugi uzorcima arpeđa džez pijaniste Erola Garnera.
Isto tako, album obiluje izletima u soul '60-ih, koji zaobilaze uobičajene retro klišee. Okićena dramatičnim promjenama ključeva i holivudskim žicama, završna „Love Is a Game“ je bliža otmenoj duši Dion Vorvik, koja se lako sluša, nego standardu omaža Motaunu.
Sjajna „Cry Your Heart Out“, u međuvremenu, uparuje sjevernjačke soul metafore – među njima i preskačući ritam koji ga, u terminima Wigan Casinoa, čini lebdećim – sa dubby reggae prizvukom koji kao da se postepeno nadima gutajući pjesmu.
Stvarati album koji se razlikuje od prethodnih, a koji ipak nije toliko drugačiji od njih da bi nekoga uplašio, nije neupečatljiv podvig, posebno u ovim okolnostima.
S obzirom na brojke o njihovoj prodaji, ne možete kriviti Adel što je odbila da čaki i da se poigra sa formulom koja očigledno nije pogrešna. No, ona to i čini, a to je ono što se odnosi na najvažnije trenutke albuma „30“.
* * * * *
Autor je Aleksis Petridis, vodeći pop-rok kritičar časopisa Guardian
