
Kandidat Butana “Lunana: Jak u učionici” (“Lunana: A Yak in the Classroom”) nominovan je u kategoriji najbolji međunarodni film.
Uz rame sa Hamagučijevim “Drive My Car” ili Sorentinovim “È stata la mano di Dio” stao je tako debitantski film reditelja i scenariste Pava Čojninga Dorđija, koji je po mnogo čemu jedinstven, i to ne samo kada je u pitanju ovogodišnja dodjela Oskara.
Dug put do uspjeha
U najkraćem – sa područja koje važi za kinematografsku periferiju planete, dolazi ostvarenje nastalo u izolovanoj zajednici, snimano u atipičnim uslovima, u kojem je mnogo toga čista egzotika. Najveći dio glumaca su naturščici, među njima mnogi nikad nijesu izašli iz sopstvenog sela, a ogroman dio posla potegnuli su – konji i magarci.
Posebno je uporan bio sam reditelj. Naime, Butan je “Lunanu” kandidovao za Oskar i prošle godine, ali ga je filmska akademija tada diskvalifikovala, jer nije ispunjavao sve uslove. Nijesu, ipak, odustajali ni Dorđi ni tamošnje ministarstvo – godinu kasnije opet su poslali isti film. Ovog puta, ne samo da je ispunio uslove, već se juče našao i među pet nominovanih.
Pritom, riječ je o drugom butanskom kandidatu za Oskar u istoriji, prvom nakon čitave 33 godine.
Kakav je to film?
Ko god je načuo makar nešto o Butanu, znaće da ta država nikad nije osvojena i da je u tamošnjoj nacionalnoj politici naročito važan subjektivni osjećaj zadovoljstva ili, kako su to oni definisali – bruto nacionalna sreća.
Tim motivom i počinje film, koji će na samom početku reći ponešto i o uticaju zapadne kulture na tamošnje društvo. Dok saznajemo kako mladi učitelj, ujedno i glavni akter, baš i ne pronalazi mnogo razloga za sreću i nada se odlasku u Australiju, ubrzo ćemo čuti i da je on najdemotivisaniji nastavnik u državi. Stoga ga vlasti preraspoređuju – i to u najizolovaniju školu na planeti.
Odatle kreće jednostavno ispričana priča o onome u čemu ljudi zaista mogu naći sreću, o životu, mnogi će reći i o čistoti, neki – i neće pogriješiti – o važnosti obrazovanja. Priča koja, kako je to ranije zapazila američka kritika – grije srce.
To je film koji, uz blag humor, dirljive, ne i patetične momente, nerijetko spektakularne kadrove, slavi život, ali i sam – Butan, njegovu ljepotu i pejzaže, koji daju dodatnu vrijednost Dorđijevom ostvarenju.
Zašto je drugačiji od ostalih?
Zašto je ovaj film drugačiji od drugih? Najprije zbog samog nastanka. Tri mjeseca snimanja u najzabačenijem selu u Butanu podrazumijevala su rad bez struje, puteva i generalno – bez kontakta sa civilizacijom.
Kompletnu opremu su do Lunane, koja se nalazi na gotovo 3.500 metara iznad nivoa mora, transportovali magarci i konji. U dobrom dijelu glumačke ekipe i produkcije bili su amateri. Gotovo čitav film sniman je kamerama sa solarnim baterijama, a sam reditelj izjavio je kako je zbog svega toga produkcija potrajala duže od godinu.
I sam Dorđi je debitant kada je riječ o filmskoj režiji i scenariju. Prije “Lunane”, njegov najpoznatiji rad bile su fotografije pejzaža iz Butana, koje bi povremeno objavljivali zapadni magazini.
Moć filma
Osim toga, znatan dio glumačke ekipe, uključujući i djecu, bili su naturščici – upravo iz Lunane. Oni nikada ranije nijesu vidjeli kameru, a kamoli stali ispred nje. Neki od njih, zapravo, nikad nijesu ni izašli iz sela. Možda su baš zato uloge i odigrali poletno, utisak je i sigurno, taman kao da je riječ o svakidašnjem, ni po čemu posebnom trenutku u njihovom izolovanom selu.
Mnogi će se nakon ove priče prisjetiti makedonskog kandidata za Oskar 2020 – “Zemlje meda”, tada nominovane u dvije kategorije. No, primjer “Lunane” još je ekstremniji, a kako je to za zapadne medije poručio i sam reditelj – on samo govori o tome kakva je moć umjetnosti i filma.
U slučaju kandidata Butana, ta je moć velika. Od planinske zajednice koja obitava u surovoj klimi do festivalskih podijuma, a sada i dodjele Oskara – bio je dug, ali i dragocjen, gotovo misionarski put. Jer, baš tako će mnogi doznati da oni koji samo naizgled nemaju ništa, u stvari, mogu imati sve što im treba. A u Lunani, okruženi jakovima pod planinskim vrhovima, znaju da je to – spokoj. A sa njim i sreća.