''Balaban ističe da SPC nije bila dužna da se prijavi u skladu sa zakonom iz 1977. godine i da je to bilo neophodno samo za novoosnovane vjerske zajednice. To nije tačno jer je u članu 2 ovoga zakona zapisano: „Osnivanje, ili prestanak rada vjerske zajednice, odnosno njenog organa ili organizacije osnivač je dužan u roku od 15 dana prijaviti opštinskom organu uprave nadležnom za unutrašnje poslove (u daljem tekstu: nadležni opštinski organ uprave) na čijoj je teritoriji sjedište novoosnovane ili ukinute vjerske zajednice, odnosno njenog organa ili organizacije.“ Nesporno je da je Mitropolija crnogorsko-primorska kao dio SPC postojala prije 1977. godine, ali je nesporno i da je nakon toga došlo do osnivanja novih organa i organizacija SPC u Crnoj Gori što je, prema zakonu iz 1977. godine, moralo da se prijavi'', govori Papović.
Kako dodaje, nadležnom državnom organu nije prijavljeno osnivanje Eparhije budimljansko-nikšićke iz 2001. godine.
''Nije prijavljeno da je nakon 1991. godine umjesto Mitropolije dabro-bosanske na područje Opštine Pljevlja proširena crkvena nadležnost Eparhije mileševske. Nije prijavljeno kada je Sutorina došla pod crkvenu nadležnost Eparhije zahumsko – hercegovačke. Nijesu prijavljene organizacione promjene unutar Mitropolije crnogorske- primorske, što je dovelo do toga da eparhije SPC u Crnoj Gori nijesu prijavljene u skladu sa zakonom iz 1977. godine i da nemaju pravni subjektivitet u skladu sa tim zakonom'', ističe Papović.
Kako dalje navodi, Katolička crkva i Islamska zajednica su se prijavile i na taj način su priznale pravni poredak Crne Gore.
''Zato je država s njima mogla da sklopi ugovore. Isto je nuđeno i SPC u Crnoj Gori, ali je ona odbila da se prijavi i zato nije bilo moguće da se s njom sklopi ugovor. SPC je 2012. godine Ministarstvu unutrašnjih poslova poslala dopis u kome je izložila njenu verziju istorije crkve u Crnoj Gori, ali to nije bila prijava u skladu sa zakonom, tako da Ministarstvo nije moglo da sprovede postupak prijavljivanja'', govori Papović.
Papović dalje navodi da s i CPC prije 20 godina prijavila u skladu sa članom 2 zakona iz 1977. godine, tako da je zlonamjerna izmišljotina da je ona NVO.
''Ukidanje odredbe po kojoj su vjerske zajednice obavezne da dobra koja predstavljaju kulturnu baštinu Crne Gore, a na kojima one imaju pravo svojine ili korišćenja, ne mogu otuđiti, premještati ili iznijeti iz države, bez saglasnosti Vlade, je ukidanje pravne sigurnosti u ovoj oblasti, što je Vlada izjavila u obrazloženju izmjena i dopuna zakona. Balaban ljutito tvrdi da je SPC uvijek obavještavala Vladu u ovim situacijama. Čemu ljutnja kad ja nijesam ni rekao da to nije radila? No, ako je tako bilo, zašto je predloženo da se ova obaveza briše iz zakona? Čak i da je ova obaveza zapisana u drugom zakonu, zašto SPC smeta da ta obaveza stoji i u ovom zakonu? Ako je to za SPC prihvatljivo, neka javno pozove Vladu da se ovaj član zakona ne mijenja'', objašnjava Papović.
On dalje smatra da je Balaban pokazao da nije za ravnopravnost vjerskih zajednica.
''On tvrdi da bi SPC trebalo da ima „poseban status“ i da je „prirodno da SPC pripada više“ jer joj pripada ubjedljivo najveći broj građana. Ovim stavovima Balaban je potvrdio da su ocjene iz mog teksta o ciljevima SPC i politici nove Vlade tačne. Teza da vjerska zajednica koja ima najviše vjernika treba da ima poseban status i da joj po tom osnovu pripada više prava najbolji je dokaz da SPC ne odgovara zakon koji garantuje ravnopravnost vjerskih zajednica. Dok je važeći Zakon o slobodi vjeroispovijesti prihvatilo 16 vjerskih zajednica, predložene izmjene i dopune su prihvatljive samo za SPC.
Papović dalje smatra da je SPC za ravnopravnost i slobodu samo ako je „ravnopravnija i slobodnija“ od drugih.
''To znači da hoće monopolski položaj i to im nova Vlada kroz izmjene i dopune zakona omogućava. Balaban poručuje da ih „mi“ više nećemo progoniti. Ne znam ko smo to „mi“, ali znam da je SPC u Crnoj Gori u prethodnih 30 godina značajno uvećala sveštenstvo i monaštvo, da je izgradila mnogo vjerskih objekata i da ima razvijenu privrednu djelatnost. Kako je to moguće, ako je bila progonjena? Kada za sebe traži više prava SPC tvrdi da je najmoćnija vjerska zajednica u Crnoj Gori, a kada treba da poštuje zakone i državu onda tvrdi da je „mi“ progonimo. To je dvolična igra'', govori Papović.
Kako dalje navodi, građanin Balaban ga je optužio za nešto što nije napisao.
''Kaže da sam za SPC i njene vjernike naveo „da su izmjenama i dopunama spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti izvršili državi udar“. Nije tako. Napisao sam da je Vlada u obrazloženju izmjena i dopuna zakona navela da je on neustavan. Takvu odluku može da donese samo Ustavni sud. Vlada je preuzela nadležnost Ustavnog suda i presudila o neustavnosti zakona. Takvo ponašanje je direktan napad na ustavni poredak, a to je državni udar. Prigovara da sam njega i njegove istomišljenike, odnosno veliki broj građana Crne Gore nazvao izdajnicima. To je netačno i lako je provjeriti da u mome tekstu nikoga nijesam tako označio. Pripisuje mi i da izazivam podjelu na patriote i izdajnike, na prijatelje i neprijatelje Crne Gore. Ni toga nema u mom tekstu'', ističe Papović.
Kako na kraju govori, u Crnoj Gori nije sporan ni jedan identitet, ni jedna nacija i ni jedna vjerska zajednica, i svi moraju imati ista prava i iste obaveze.
''Sporna je ideologija i politika nove crkvene Vlade koja degradira crnogorsku državnost, nezavisnost i suverenost. To se ne može dozvoliti. Balaban je pomenuo da ja ne sporim da je u Crnoj Gori postojalo srpstvo prije 1918. godine. Postojalo je i crnogorstvo i to su istorijske činjenice, kao što je i činjenica da je u, kako Balaban i njegovi istomišljenici vole da je zovu, „tradicionalnoj“ Crnoj Gori postojao Ustav, usvojen 1905. godine. U njemu je član 40 u kome je zapisano: „Crnogorska je crkva autokefalna“. U tom Ustavu se ne pominje Srpska pravoslavna crkva, jer je u Crnoj Gori tada nije bilo, pa se onda postavlja pitanje: Kako SPC u Crnoj Gori može biti tradicionalna crkva ako je Ustav „tradicionalne“ Crne Gore ne pominje?'', zaključuje Papović.
