U relevantnoj literaturi, među teoretičarima vlada saglasnost da je po liberalnu demokratiju (a nju preferiraju gotovo svi "ozbiljni igrači" u savremenoj crnogorskoj političkoj areni – bar tako tvrde) u najmanju ruku, nepristojno ‘igrati’ na kartu MORALIZACIJE POLITIKE, odnosno POLITIZACIJE MORALA! Prije svega, što Liberalizam, po sebi, isključuje tu vrstu "braka".
Idući za tim i takvim tumačenjem, studentima sam govorio da moral i politika ne samo da ne stanuju na istoj adresi, već ni u istom kvartu (ponekad sam volio da ‘dosolim’!). Uostalom, od kad je "svijeta i vijeka" – Ne vlada se nevino!
Ovo nije pledoaje u odbranu političara(â) koji se ne libe da tajno ili, još gore, javno zaobilaze osnovne etičke norme. Ne, ovo što pišem je izazvano vlastohlepljivošću prikrivenoj još gorom karakternom crtom – teškim licemjerstvom - političara poznatog po nadimku Medo.
Evo izvoda iz njegove, najnovije poruke javnosti Crne Gore i one tamo, van granica naše države:
"Vlada DF-a će biti demokratska i procrnogorska. Nijedan građanin, a posebno nijedan narod neće biti diskriminisan i stigmatizovan.
Odgovaraće samo građanima Crne Gore, a posebno onima koji su nam dali glas na izborima. Njima smo dužni da ispunimo obećanja data u kampanji. Nama su svi građani jednaki i ravnopravni.
Mi ne tražimo ništa više od onoga što su nam građani dali na izborima. Mi smo, dakle, demokrate, slobodni ljudi, patriote, Evropljani. Takve Vlade danas imaju sve demokratske i civilizovane zemlje svijeta. Poštovanje izborne volje građana je temelj demokratskih političkih sistema".
Kako sebe doživljavam građaninom Crne Gore (imam i dokument kojim se to potvrđuje), zanima me čega radi bih, nakon svega što sam doživio, dotičnom vjerovao da su njemu i njegovoj partijskoj bratiji, " ... svi građani jednaki i ravnopravni".
Što je to, zapravo, bilo? U najkraćem, jednog septembarskog dana 2006. godine, u ranom popodnevnom času, na Moskovskom mostu u društvu supruge, trebao sam se mimoići sa grupom koju su činili jedna dama i četvorica muškaraca. Kako smo se približavali jedni drugima, iznenada se ispred mene stvorila spodoba koja se odaziva na ime Branko Radulović, udarila me ramenom i produžila kao da se ništa nije desilo.
Iznenađeni, supruga i ja smo stali i okrenuli se prema njima. U tom času počela je da odjekuje, izgovarana histeričnim i neartikulisanim tonovima, bujica riječi:
"Što gledaš, majku ti, k...u talijansku, j...m u ....u raspalu?"
Na sve to reagovao sam riječima: "Medo, oli umirit’ toga tvoga?"
Uzgred, sa histeričnom spodobom nikada se nijesam ni upoznao a kamoli, što se veli, kafu popio.
Medo je, vjerovatno ohrabren alkoholom, povikao: "Bači se s mosta špijunu ... Bačiiii se!"
Uvijek trezvenija i racionalnija od mene, supruga mi je tihim glasom rekla: "Vesko, idemo svojim putem".
Otišli smo, udaljavajući se i od klupe na kojoj je sjedio mladi zaljubljeni par mojih studenata, koji su zagrljeni, pognutih glava čekali da im se što prije izgubimo iz vidokruga.
Idu godine svojim putem, ja za njima ali se, s vremena na vrijeme, prisjetim događaja koji vam prepričavam. U tim se trenucima zapitam da li sam postao zlopamtilo ili sam to bio i prije, ali nijesam imao prilike da to spoznam. Vjerovatno bih neprijatnu scenu dilitnuo u korpu za smeće da se ova dva tipa, svako malo, ne pojavljuju u javnosti.
Kad ih vidim, prisjetim se majke i prepoznajem sliku koju je nosila u sebi cijelog života ... Vješanje Gojka Kruške i, nažalost i druga mu, albanskog partizana, Muse (Buta) Hodžića na Balšića pazaru, jer su okupatori natjerali familije da to gledaju i upamte; sliku kako moja baba, Ike Lekova, s obje ruke pokriva oči jedanaestogodišnjoj ćerci, mojoj majci, da ne gleda smrti u oči.
Aj’ sad ti, majčin sine, pa neka ti je sedamdeseta na pragu, sve to prekrij zaboravom ...
Autor je profesor Univerziteta Crne Gore
